Na žalost, kod pojedinih skupina naših vjernika nije rijetkost da se i u najnovije vrijeme na spomen ekumenizma i socijalnog nauka Crkve podjednako odmahuje rukom. 

Postoje različiti tipovi kršćanske duhovnosti, različita gledanja na pitanja i probleme kojima se posvećuju ekumenizam i socijalni nauk Crkve. Međutim, ekumenizam, a tako ni socijalni nauk Crkve, nisu alternative. Za katolika bi to onda značilo da se odbacivanjem ekumenizma dovodi u pitanje samo katolištvo. Svi drugi putevi i načini promatranja i rješavanja socijalnih pitanja i problema, koji bi bili u izravnoj suprotnosti s načelima socijalnog nauka Crkve, značili bi to isto. Valja pretpostaviti da je nedostatak povjerenja prema ekumenskim nastojanjima i djelotvornosti socijalnoga nauka Katoličke crkve ipak u velikoj mjeri ovisan o nedovoljnom poznavanju jedne i druge stvarnosti.

Ekumenizam je duhovna i religiozna stvarnost. Socijalni nauk Crkve također je polazište i nadahnuće za očitovanje i razvoj socijalne dimenzije kršćanske vjere. Kršćanska religioznost podložna je raznim manipulacijama, što je ponekad primjetno kada se određene ovozemaljske ideje, stvari i stremljenja tretiraju kao pitanja vjere, iako to nisu. Ekumenizam i socijalni nauk Crkve u pravom smislu riječi jesu pitanje kršćanske vjere. 

Kad se kaže da su oni pitanje kršćanske vjere, to ne znači da ih treba shvaćati isključivo u doktrinarnom ili krajnje kritički u smislu određenih demagogija. Nepravedno je također i potpuno neutemeljeno obje ove stvarnosti kršćanske vjere promatrati samo na razini teorije, odnosno samo pod teoretskim vidom.

Upravo praktična strana i ekumenizma i socijalnog nauka Crkve otkriva i njihovu međusobnu upućenost, odnosno, blagotvornost njihova međuodnosa. Još davno jedan od najpoznatijih promicatelja ekumenizma, fra Roger Shutz izrekao je ovu misao: „Pred našim očima ima Kristovih siromaha prema kojima su naše suviše trome savjesti ostale ravnodušne. Na nama je da im pođemo u susret i da radi toga svi zajedno pronađemo socijalnu nauku ekumenizma kojoj bi imala poglavlja započinjata sa: dijeliti, surađivati, udruživati se, sudjelovati u promicanju čovjeka“ (Dinamika provizornoga, 41).

Socijalni nauk Crkve unatoč povremenim krizama ne prestaje izazivati zanimanje i onda kad se to ne osjeća toliko snažno u nekim izrazito katoličkim sredinama, poput naše, u kojoj je uvijek bilo i onih koji su se prema njemu odnosili nekako podcjenjivački. Njegova je univerzalnost i dijaloška otvorenost pobudila interes i kod kršćana drugih konfesija i kod onih koji se smatraju agnosticima ili ateistima, tj. kod onih kojima se dokumenti socijalnoga nauka Crkve obično obraćaju kao „ljudima dobre volje“. 

Bez obzira govori li se o ekumenskoj dimenziji socijalnoga nauka Crkve, ili o socijalnom nauku ekumenizma, društveno i socijalno angažirano kršćanstvo u teoretskom i praktičnom pogledu nadahnuto je kako duhovnim i praktičnim ekumenizmom, tako i socijalnom duhovnošću kršćanske vjere. 

Kompendij socijalnoga nauka Crkve kaže: „Socijalni je nauk plodno tlo za njegovanje dijaloga i suradnje na ekumenskom planu, koji se ostvaruje na raznim područjima, sada već na široj ljestvici: u obrani dostojanstva ljudskih osoba; u promicanju mira; u konkretnoj i djelotvornoj borbi protiv bijeda našega doba, kao što su glad i siromaštvo, nepismenost, neravnomjerna podjela dobara i nedostatak mjesta za stanovanje. Ta mnogooblična kooperacija povećava svijest o bratstvu u Kristu i olakšava ekumenski put“ (KSNC, 535).

Ove riječi nalaze odjeka i u novijem naučavanju Crkve o ekumenizmu, koje, potvrđujući sve prije rečeno, na istome tragu nastavlja: „Danas bismo ovom popisu mogli dodati koordinirano djelovanje kršćanskih udruga oko pružanja pomoći raseljenim osobama i migrantima, zatim borbu protiv suvremena ropstva i trgovine ljudima, djelovanja s ciljem izgradnje mira, obranu svetosti života i skrb o stvorenom svijetu. Suradnja kršćana na svim tim poljima ono je što nazivamo ‘praktičnim ekumenizmom’. Sve više i više, kako se javljaju nove potrebe, kršćanske zajednice udružuju svoje resurse i koordiniraju svoje napore kako bi se na najučinkovitiji mogući način izašlo u susret onima koji su u potrebi“ (D-191, 55).

Ekumenizam i socijalni nauk Crkve u praktičnom pogledu omogućuju suvremeno kršćanstvo odgovorno za društvo, pojedinca i svijet, koje je u stanju živjeti socijalnu dimenziju kršćanske vjere u suradnji s kršćanima svih kršćanskih Crkvi i zajednica, pa i s onima koji se u zajedničkim stremljenjima za opće dobro na dobrobit čovjeka rukovode načelima sekularnog humanizma.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.