Vjerojatno su najpoznatije riječi s Drugoga vatikanskog koncila one kojima započinje glasovita Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS 1). 

S pravom se primjećuje da se ponekad previđa unutarnja napetost u ovome citatu, ako se dobro ne uoči umetnuti dio rečenice koji glasi: „osobito siromašnih i svih koji trpe“. Cijela rečenica govori o novome razumijevanju odnosa Crkve i svijeta, kršćana i svijeta kojega su kršćani sami dijelom u zajedničkoj suradnji sa svim ljudima na izgradnji općega dobra. A osobita pozornost prema siromašnima i svima koji trpe u tome odnosu očituje skrb Crkve i kršćana za one skupine i pojedince u društvu kojima je skrb i solidarnost najpotrebnija i prema kojima su kršćani obvezani iskazati milosrđe Božje kojim su i sami zahvaćeni. 

Djela milosrđa, duhovna i tjelesna, sastavni su dio kršćanske duhovnosti i prakse kršćanskoga življenja vjere. Ta su djela po sebi jednostavna i u temelju su svakoga sustavnog ili složenog djelovanja kršćana u svijetu, koje se poziva na Božju istinitost, pravednost i milosrđe. Svako razborito djelovanje zahtijeva stalno promišljanje, rast u spoznaji i iskustvu te neumoran angažman na svim razinama kršćanske odgovornosti za čovjeka i svijet. 

Katolička Crkva u tom pogledu razvija svoj socijalni nauk kao posebnu tradiciju crkvenoga naučavanja o pitanjima i problemima socijalne naravi koji se na poseban način tiču onih do kojih joj je posebno stalo: do siromaha i onih koji trpe. 

To nije uplitanje Crkve u vremenite stvari društva. Tijekom vremena sazrijeva svijest o odgovornosti kršćana za sve što je vremenito radi onoga što nadilazi prostor i vrijeme i predstavlja samu srž kršćanske vjere. Ista pastoralna konstitucija o Crkvi katoličko shvaćanje odnosa između vremenitoga i vječnoga, između naravnoga i nadnaravnoga, opisala je na sljedeći način: „No iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego, dapače, mora razbuditi skrb za oblikovanjem ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neki obris novog svijeta. Stoga, iako treba pomnjivo razlikovati ovovremeni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je on od velike važnosti za Božje kraljevstvo jer može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva“ (GS 39).

Takvo bi se katoličko razumijevanje moglo označiti srednjim, između protestantskoga, za koje se čini da očituje veću pozornost prema vremenitome, i pravoslavnoga, za koje se čini da je pozornije za ono mistično i vječno. Međutim, takvo kvalificiranje nije teološki precizno niti pouzdano. U tome bi više trebalo tražiti podudarnost kršćanske vjere, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, koja se ogleda u napetosti između „već“ i „još ne“ – još jednoga nadkonfesionalnoga, teološkog uvida novijega vremena –  napetosti, dakle, svojstvene praksi življenja vjere svih kršćana i svih kršćanskih Crkvi i zajednica. 

Socijalni nauk Katoličke Crkve na spretan način povezuje ono što su razine crkvenoga učiteljstva, teološkog promišljanja i prakse kršćanskoga djelovanja u odnosu kršćana prema ljudima i svijetu u kojemu žive. 

Ne čine se opravdanim prigovori koji iz ponekih dijelova svijeta dolaze na adresu socijalnoga nauka Crkve, prigovarajući mu da je suviše nepoznat, nazivajući ga „najbolje čuvanom tajnom Katoličke crkve“. Ti prigovori, koji se nerijetko oslanjaju na pogrešno uvjerenje o nedovoljnoj učinkovitosti socijalnog nauka Katoličke crkve, ističu neke od poteškoća koje taj nauk nailazi u svojoj praktičnoj primjeni. Među njima se spominju doktrinarna karakteristika socijalnog naučavanja, socijalni nauk kao dio moralnoga naučavanja i moralne teologije, s načelima, principima i restrikcijama koji ne bi više bili u skladu s nekim suvremenim, univerzalnim humanističkim načelima etičkoga djelovanja u pluralističkome i kulturalno različitome svijetu. Zaboravlja se pri tom da je socijalni nauk Katoličke Crkve više od doktrine,  više od pravila, više od teologije. 

Kompendij socijalnog nauka Crkve ističe: „Socijalni nauk nije samo plod razmišljanja i djelovanja kvalificiranih osoba nego je misao Crkve jer je djelo Učiteljstva koje naučava autoritetom što ga je Krist dao Apostolima i njihovim nasljednicima: Papi i biskupima u zajedništvu s njime“ (KSNC 79). 

Ta misao Crkve proizlazi iz prakse življenja kršćanske vjere u društvu, dijaloški je obilježena i otvorena kako protestantskom pluralizmu socijalne etike, tako i pravoslavnome socijalnom učenju u razvoju. Riječju, njezina je ekumenska dimenzija očita. Ta misao univerzalna je kršćanska misao po mnogim svojim karakteristikama, koje je, poput ekumenizma, čine dijaloškim polazištem za svako društveno angažirano djelovanje svih kršćana zajedno u izgradnji pravednijega svijeta.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.