Hrvatsko društvo postaje sve više podijeljeno i, nažalost, previše radikalizirano društvo. Ta podijeljenost se osjeća i u Crkvi kako među službenicima Crkve tako i među vjernicima laicima koji su aktivni u različitim udrugama i na društvenim mrežama. 

U drugom i drukčijem se prije svega vidi protivnik i neprijatelj s kojim se treba obračunati, a ne sugovornik drukčijeg gledišta. Najčešće nije bitno tko je u pravu a tko u krivu nego tko pripada kojem ‘svjetonazorskom’, ‘političkom’ ili ‘ideološkom’ usmjerenju. 

Treba priznati da i među hrvatskim vjernicima postoje sve veće podjele i to ne zbog sadašnjosti i budućnosti nego pretežito zbog prošlosti. Nije u prvom planu zajedničko nastojanje kako evanđelje približiti današnjem  sve više od vjere, Crkve i Boga udaljenom hrvatskom čovjeku nego često iskonstruirani prijepori oko određenih etičko moralnih pitanja koji su istina za vjeru bitno važni, ali u situaciji kada vjerski život rapidno pada ne samo da ne postižu željenu svrhu nego bivaju u hrvatskoj javnosti sve više shvaćeni kao dio ideološke borbe. Ideologija nije nikada bila dobar saveznik vjere i vjerodostojnosti Crkve u hrvatskom narodu, a o čemu svjedoči hrvatska povijest, posebno prošloga stoljeća.

Treba priznati i ne bojati se javno reći da i u hrvatskom vjerničkom korpusu postoje sve veće podjele koje razaraju evangelizacijski kapital Crkve u Hrvatskoj. Kako nadići te za budućnost vjere, Crkve ali i općenito hrvatskoga naroda razorne i opasne podjele? Jedini način jest dijalog u Crkvi i u društvu. Drugoga puta nema! Dijalog, odnosno dijalog kao socijalna krepost uključuje slušanje i govorenje. Dijalogizirati znači susresti se i komunicirati s drugim kao osobom jednakog dostojanstva.  Osobe koje imaju različita stajališta o određenim pitanjima moraju biti svjesne da svaka od njih, pa i ona na ‘drugoj strani’ bez obzira na položaj i status, ima  svoje dostojanstvo koje je potrebno poštivati. To je polazište za susret, razgovor, i ono najvažnije nužno za uspješan dijalog. Pri tom je potrebno voditi računa da dijalog kao vrlina, socijalna krepost, ima svoja pravila. 

Sposobnost za dijalog znači prije svega slušati drugoga u njegovoj posebnosti i različitosti. Slušati u tom slučaju znači pustiti drugoga da govori i dati mu mogućnost da se izrekne. Slušati znači na neki način sebe darivati. Slušanje je najbolji put za istinski dijalog koji daje mogućnost svim sudionicima u dijalogu  da mijenjaju svoja stajališta zbog općega dobra. Slušanjem se nadilazi čisto verbalno izražavanje, a u komunikaciju se unosi cijela osoba. 

Važno je naglasiti da spremnost za istinski dijalog pretpostavlja stav da u odnosu na druge nismo nepogrešivi nego ponizni tražitelji istine. Naše djelomično shvaćanje istine treba se susresti s djelomičnim shvaćanjem istine našega suparnika koji nije protivnik. U dijalogu je potrebno istinito govoriti i iskreno slušati. Oni drugi i drukčiji od nas – nisu prijetnja – nego prigoda da i mi razmislimo o svojim stajalištima te da, koliko god je moguće, zajednički težimo općem dobru svih. Tek tako se može stvoriti prava, istinska, kultura dijaloga koja je toliko potrebna i u Crkvi i u društvu u Hrvatskoj.  

Održavanjem međunarodnog simpozija i objavom knjige – zbornika „Laudato si’! Kako mijenjati stil života?“ u kojoj autori različitih struka i uvjerenja pridonose ‘brizi za zajednički dom’ kao i drugim aktivnostima, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve želi širiti ozračje dijaloga u Hrvatskoj. Ozračje dijaloga bez kojega je teško zamisliti prevladavanje podjela i put prema istinskom pomirenju različitih u društvu i u Crkvi. 

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.