Dijalog, shodno izvornom značenju grčke riječi διa–λόγος (kroz–riječ, govor; raz–govor) je oblik komunikacije u kojemu dva ili više sugovornika kažu tko su i što namjeravaju. U dijalog se uključuje čovjek u svoj svojoj osobnosti. Radi se o vještini koja čovjeku nije urođena nego ju je potrebno naučiti. Dijalog pretpostavlja atmosferu tolerancije, uljudnog ponašanja i dobronamjernosti a otvorenost i jasnoća su njegove najvažnije karakteristike. Iz njega nije isključeno ni jedno pitanje, ni jedan odgovor, jer predmetom i smislom dijaloga može biti baš sve. On je prijeko potreban, jer je to jedini mogući način suživljenja između različitih svjetonazora. U dijalogu se može i mora učiti od drugoga, a on sam mora moći pridonositi promjeni zbilje i cjelokupne slike svijeta.

Na upit o cilju dijaloga danas, mnogi će istaknuti da se njegov cilj iscrpljuje u postizanju jednog općeg suglasja. Iako je važno prevladati različite stavove i mišljenja s ciljem postizanja konsenzusa, riječ je tek o neposrednom rezultatu, a ne izrijekom o unaprijed dogovorenoj svrsi dijaloga. Zadaća dijaloga se, također, ne ispunjava samo ni u zadovoljavanju puke potrebe za razgovorom, niti u postizanju neke neposredne koristi. Dijalog naprotiv pomaže čovjeku kako bi on bio svjesniji samoga sebe, svojih temeljnih odrednica. On nadalje učvršćuje čovjeka u njegovom samopouzdanju i potvrđuje njegovu vrijednost. Na kraju, sam dijalog omogućuje da se s drugima čovjek osjeća bolje i ljepše. Dijalog podrazumijeva, prema riječima pape Franje iz socijalne enciklike Fratelli tutti. O bratstvu i socijalnom prijateljstvu, „pokretanje procesa susreta“ (Papa Franjo, FT, br. 217). Nije ovdje riječ o bilo kakvim susretima, nego o susretima u kojima se prepoznaju oni koji u njima sudjeluju, koji se pri tome ne vode vlastitom logikom koristoljublja već željom za stvarnim dijalogom i zajedničkom težnjom za općim boljitkom (usp. Papa Franjo, FT, br. 202).

Kao kršćani pozvani smo pri dijalogu ne suditi i osuđivati te opraštati, što je ujedno i imperativ iz kojeg se kršćanin ne može isključiti.

Prvi preduvjet istinskoga dijaloga leži u svijesti o priznanju svoje vlastite nesavršenosti. Onaj tko drži da već poznaje cjelovitu istinu, nema ni potrebu za dijalogom. Biti otvoren za pitanja drugoga znači i biti otvoren za drugačiju mogućnost mišljenja. Pri tome je važno pronaći vremena za drugoga, potrebno je drugoga čuti te biti strpljiv i ljubazan s njime. Onima koji su spoznali i srcem usvojili vrijednost dijaloga nije teško sa sugovornicima se dobro, zdravo i argumentirano raspravljati, odnosno žustro dijalogizirati, a potom zajedno otići, primjerice, na dobar ručak. Važno je putem dijaloga susretati ljude tamo gdje jesu i onakve kakve jesu. Kao kršćani pozvani smo pri tome ne suditi i osuđivati te opraštati, što je ujedno i imperativ iz kojeg se kršćanin ne može isključiti. Budimo stoga mi, kršćani u hrvatskom društvu nosioci ozračja u kojem je moguća izgradnja tako nam svima potrebne nove kulture dijaloga. Nastojmo biti hrabri i kroz istinski dijalog podržati riječi istine te biti ljudi spremni na dijalog čak i ako drugi to nisu kadri učiniti.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.