U mjesecu listopadu u ovoj emisiji razmišljamo o Crkvi u 21. stoljeću: ona je zajedništvo u različitosti, misionarska, mjesto susreta, milosrđa i sinodalna. To su njezine karakteristike koje na poseban način mogu imati vrlo važnu ulogu u ostvarivanju njezinog temeljnog poslanja u 21. stoljeću. Danas želim podijeliti nekoliko misli s vama o Crkvi kakvu ju vidi papa Franjo.

Najprije bih želio istaknuti kako je Crkva živi organizam u kojemu svi njezini članovi u određenom povijesnom kontekstu ostvaruju svoju snažnu povezanost s njezinom Glavom – Isusom Kristom. Prije nešto više od sto godina najveći broj katolika dolazio je s europskog kontinenta a države s najvećim brojem katolika u ukupnoj svjetskoj populaciji bile su Francuska i Italija. Danas se ta slika promijenila; najveći broj katolika živi u Latinskoj Americi a tek onda u Europi dok su dvije države s najvećim brojem katolika danas Brazil i Meksiko. Ovi statistički podaci mogu nam poslužiti da bolje razumijemo veliku promjenu koja se dogodila na početku trećeg tisućljeća: na Petrovu stolicu po prvi puta u povijesti Crkve došao je biskup s američkog kontinenta. Obzirom na statističke pokazatelje to i nije neko veliko iznenađenje. Dolaskom južnoamerikanca na Petrovu stolicu, dapače biskupa koji dolazi iz Argentine, Crkva poprima različite naglaske kao što ih je uvijek i poprimala tijekom svoje povijesti kada su pape dolazili na Petrovu stolicu.

Analizom njegovih dokumenata koje je izdao i govora lako se može zaključiti kako papa Franjo čvrsto zastupa koncilske ideje te kako snažno želi nastaviti tamo gdje su njegovi prethodnici stali: potaknuti na sudjelovanje u životu Crkve i društva, reformirati Rimsku Kuriju i suočiti se sa svim poteškoćama u Crkvi i u društvu.

Pritom papa Franjo Crkvu ne vidi kao piramidu nego kao specifično geometrijsko tijelo s mnoštvom različitih ravnih ploha. Crkva je živi organizam, poput poliedra u kojem svaka ploha ima svoje središte i svoju ulogu u ljepoti poliedra. U takvoj slici Crkve, ali i društva, nema važnijih i značajnijih s jedne strane, a s druge beznačajnih i marginaliziranih, nego postoji zajedništvo vjernika s jednakim dostojanstvom koji su pozvani da neprestano kreiraju život Crkve.

U tako shvaćenoj Crkvi napetosti koje postoje unutar same Crkve mogu se nadići. Primjerice, moguće napetosti između klerika i laika su stavljene u drugi plan. U prvom planu je život vjernika koji su zadobili dostojanstvo Djece Božje na krštenju i koji izvršavaju povjereno im poslanje unutar vlastite župne zajednice. Piramidalna struktura u tom smislu nije deformirana, nego transformirana. Također, moguće napetosti između uloge muškarca i žene u Crkvi su nadiđene ovakvim modelom Crkve. Marijanski i Petrov princip su od jednake važnosti za život Crkve. Kada hoće istaknuti važnost uloge žena u Crkvi papa Franjo nerijetko ističe kako je u prvoj kršćanskoj zajednici Marija bila važnija od apostola. Stoga će svako preispitivanje uloge žene u Crkvi naći svoj čvrsti temelj u prepoznavanju važnosti koju je Marija imala u životu prve kršćanske zajednice.

Osim što model poliedra papa Franjo primjenjuje na Crkvu, on ga također, i to mnogo češće, primjenjuje na samo društvo. Ako je svaka ploha unutar poliedra jednako važna, onda je u kontekstu međunarodnih odnosa i procesa svaka zajednica, svaki narod i svaka država jednako važna. Nema generalnih središta i centara političkih moći unutar tako shvaćenog društva. Svi su pozvani kreirati društvo i svijet. Stoga, nema ni prostora da se pojedine zemlje i narodi marginaliziraju i iskorištavaju. Krize s kojima se čovječanstvo suočavalo posljednjih desetak godina – financijska, zdravstvena i recentna ukrajinsko-ruska – prilika su da se i društvo transformira iz društva s piramidalnom strukturom ili strukturom s nekoliko centara moći – prema decentraliziranom društvu solidarnosti.

Hoće li u tome cjelokupno društvo uspjeti možda niti nije pravo pitanje. Za mene bi pitanje ovako moglo glasiti: hoću li uspjeti unutar vlastitog životnog horizonta ostvariti Crkvu shvaćenu kao poliedar u kojoj dominiraju sinodalnost i zajedništvo i ostvariti društvo u kojem dominira solidarnost na svim razinama?

Zoran Turza

Izv. prof. dr. sc. Zoran Turza, profesor je na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Doktorski rad pod nazivom “Hermeneutički zaokret Davida Tracyja: od Blagoslovljenog bijesa za redom do Analoške imaginacije” obranio je 2015. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je kao vjeroučitelj.