U mjesecu listopadu u ovoj emisiji razmišljamo o Crkvi u 21. stoljeću: ona je zajedništvo u različitosti, misionarska, mjesto susreta i milosrđa. To su njezine karakteristike koje na poseban način mogu imati vrlo važnu ulogu u ostvarivanju njezinog temeljnog poslanja u 21. stoljeću. Danas želim podijeliti nekoliko misli s vama o Crkvi čije se funkcioniranje i način djelovanja može prije svega opisati pridjevom: sinodalna.

Sinodalnost Crkve proizlazi iz razumijevanja Crkve kao zajedništva. Sam Bog Otac u Isusu Kristu po Duhu Svetom poziva kršćane da participiraju u zajedništvu osoba Presvetog Trojstva. Iz te mistične dimenzije rađa se zajedništvo među kršćanima. Vertikalna razina zajedništva ukorijenjena je u samom zajedništvu osoba Presvetog Trojstva, a horizontalna razina ostvaruje se među samim kršćanima. Čovjek je društveno biće; isto tako je kršćanin biće zajednice. Kršćanin ne može bez Crkve. Proučavanjem teoloških izvora nipošto se ne može zaključiti kako je moguće biti kršćanin bez Crkve. Crkva je zajedništvo u kojem se ostvaruje kršćanski poziv.

Ono što omogućuje ostvarivanje mistično-vertikalne diimenzije zajedništva je zajedničko putovanje kršćana prema ostvarivanju Kraljevstva Božjega. Zajedničko putovanje ili hodanje je temeljni princip putovanja kršćanina. Grčki termin koji opisuje zajednički hod je sinoda – syn-hodos. Isus zajedno putuje s apostolima, apostoli utemeljuju nove kršćanske zajednice diljem svijeta koje počivaju na snazi zajedništva i zajedničkog rješavanja poteškoća i problema.

Drugi vatikanski koncil je prepoznao važnost ponovnog oživljavanja sinodalnosti kako bi se nadišle manjkavosti autoritativno-birokratskih principa koji su nerijetko kamen spoticanja za kršćanske zajednice. Takvi su principi nastali u povijesnim okolnostima obilježenima raskolima, pokretima proizišlima iz reformacije, ideološkim nastojanjima racionalizma, fideizma i tradicionalizma. Nasuprot čvrsto uspostavljenim teološko-crkvenim principima i načelima Drugi vatikanski koncil vraća fokus na izvore: na Sveto Pismo iz kojega jasno proizlazi na vidjelo da biti kršćanin znači živjeti i biti zajedno, osluškivati, razgovarati i rješavati probleme, zajedno.

Ne čudi stoga što su poslijekoncilska crkveno-teološka strujanja išla upravo u jačanju načela sinodalnosti. Papa Franjo je potpuno na tragu ovih nastojanja. Upravo se nalazimo u tijeku provođenja sinode o sinodalnosti u Crkvi koja će biti u središtu XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode u listopadu 2023. godine. Ključne riječi ove sinode su: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. One sažimaju glavne misli načela sinodalnosti pomoću kojih Crkva može ponovno otkriti različite dimenzije svojega identiteta i poslanja. Svi su vjernici unutar zajedništva u koje ih Bog Otac poziva u Isusu Kristu po Duhu Svetom pozvani sudjelovati u izgradnji Božjeg naroda na različitim razinama i izvršavati svoje poslanje. Prvo i prirodno mjesto ostvarivanja tog poslanja je obitelj iz koje svi njezini članovi sudjeluju u životu i poslanju župne zajednice. Župa je slika cjelokupne Crkve, a svaki je vjernik pozvan da u njoj, upravo zbog činjenice da ga Bog Otac poziva na zajedništvo, ostvaruje svoj vjernički život. Župna zajednica je poput prve apostolske zajednice okupljene oko Isusa Krista. Svi su učenici pozvani da sudjeluju te su u tom sudjelovanju potpuno jednaki zbog jednakog dostojanstva koje su primili sakramentom krsta. No, između sebe razlikuju se darovima i povjerenim im službama. Sve te različitosti obogaćuju zajedništvo u poslanju. Jačanje zajedništva i osnaživanje načela sinodalnosti omogućit će da socijalni angažman kršćana postane vidljiviji i snažniji.

Načelo sinodalnosti također ima sposobnost da amortizira mnoge napetosti koje postoje u životu Crkve. Sinodalnost preusmjerava moguće tenzije između klerika i laika, župnika i vjeroučitelja, biskupa i svećenika, muškaraca i žena na ono bitno: zajedničko kreiranje zajednice. Sinodalnost se oslanja na odnose među vjernicima, a ne na uloge, ono potiče izgradnju odnosa unutar Crkve i izvan Crkve, a ne izgradnju autoriteta i strukturu koje, bez daljnjega, omogućuju život Crkve. Sve nabrojane tenzije tako dolaze u drugi plan te ostavljaju mjesta za mnogo veći angažman svih članova Božjega naroda u župnoj zajednici.

Na taj način Crkva 21. stoljeća po svoj prilici može biti Crkva koja je ponovno otkrila dar zajedništva koji se ostvaruje sinodalnošću – zajedničkim putovanjem unutar vlastite župne zajednice u koju smo poslani da ostvarujemo svoj kršćanski poziv.

Zoran Turza

Izv. prof. dr. sc. Zoran Turza, profesor je na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Doktorski rad pod nazivom “Hermeneutički zaokret Davida Tracyja: od Blagoslovljenog bijesa za redom do Analoške imaginacije” obranio je 2015. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je kao vjeroučitelj.