U povodu 60. godišnjice utemeljenja našeg katoličkog tjednika Glasa Koncila i 90. godišnjice osnivanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, u današnjoj ćemo emisiji govoriti o rubrici „Tko je moj bližnji?“. Riječ je o jednoj od najdugovječnijih rubrika Glasa Koncila koja je u razdoblju Jugoslavije, kada je djelovanje Caritasa bilo zabranjeno, katoličku javnost desetljećima mobilizirala za neumorno karitativno djelovanje. 

U prošloj smo emisiji nešto kazali o nastanku rubrike „Tko je moj bližnji?“. A u ovoj ćemo emisiji odgovoriti na pitanje što je ona značila za ponovnu afirmaciju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji je bio zabranjen dolaskom komunističkoga režima?

Nakon uvođenja rubrike „Tko je moj bližnji“ u Glasu Koncila, došlo je zapravo do obnove Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 1967. godine angažirao je gospođu Jelenu Brajša s ciljem daljnjeg promicanja karitativne djelatnosti. Gospođa Brajša bila je stručnjakinja za socijalni rad obrazovana u inozemstvu. No u idućim desetljećima kao zaštitno lice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije ostat će upamćena kao neumorna humanitarka. 

Zbog zakonske nemogućnosti osnivanja samostalnog Caritasa, na prijedlog vodećih ljudi iz Međunarodnog Caritasa iz Rima, koji su se početkom svibnja 1968. sastali u Zagrebu, nadbiskup Franjo Šeper osnovao je iste godine „Ured za vezu Biskupske konferencije Jugoslavije s Međunarodnim Caritasom“. Sjedište toga ureda bilo je u sklopu Glasa Koncila na Kaptolu 8, a njegova protagonistica bila je Jelena Brajša. 

Gospođa Brajša je zajedno s nekolicinom suradnika, unatoč brojnim neugodnostima i problemima koje im je zadavala komunistička diktatura, nastojala činiti ono što su u sebi ona i njezini suradnici duboko osjećali da trebaju činiti. Skupljali su odjeću, hranu i druge potrepštine koje su potom dijelili potrebnima. U to vrijeme Caritas još nije imao jasne vizije, činilo se što se moglo. Riječju, gasilo se tamo gdje gori, a djelovalo se na cijelom području tadašnje Jugoslavije.

Uspredno s tim naporima, na stranicama Glasa Koncila „događala“ se rubrika „Tko je moj Bližnji?“. Pod kapom te rubrike u uredništvo Glasa Koncila pristizali su novčani darovi, paketi hrane i odjeće, razni oblici pomoći. Već su se tijekom 1960-ih darovima dobročinitelja počele graditi kuće za siromašne obitelji, nabavljali su se šivaći strojevi, dječja i invalidska kolica. Prikupljalo se i za djelovanje Majke Terezije i o. Ante Gabrića. Pomagalo se sjemeništa i bogoslovije, a darivalo se i Fond Ivana XXIII., namijenjen gradnji novih crkava.

U rubrici „Tko je moj bližnji?“ često su se javljale i neke organizirane akcije. Jedna od uspješnijih bila je „Ispraznite svoje ormare“ u kojima je prikupljana rabljena odjeća. Posebno zanimljiva akcija bila je ona naslovljena „Umjesto vijenaca“. Vjernici župe Stari Gradec poslali su 3000 dinara za sirotinju umjesto vijenaca za grob crkvenoga starješine Predragovića. I drugi su pošli za njihovim primjerom. Tako je akcija uspjela – svi koji su htjeli iskazati čast nekom dragom pokojniku poslali bi svotu novca za rubriku „Tko je moj bližnji?“ te umjesto vijenca na grob polagali poštansku priznanicu o uplati. 

A s takvim vjetrom u leđima rastao je i Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Osim pomoći potrebitima, Caritas je već krajem 1960.ih počeo prihvaćati i nezbrinutu djecu. Prvo dijete pojavilo se na Petrovo 1968. godine. U zagrebačkoj katedrali, nakon svećeničkoga ređenja, gospođi Brajši prišla je trudnica  pred porodom, koja je izbačena iz kuće. Molila je da je Caritas nekako primi pod krov, kako bi mogla roditi kao čovjek. Taj susret u jednom intervjuu u Večernjem listu Jelena Brajša opisala je riječima:

„Ništa nismo znali o svemu, nismo bili pripravljeni i pojma imali da ćemo se kasnije najviše time baviti. Imali smo i bogatih i siromašnih prijatelja po Zagrebu, imali smo dobrih baka, koje bi na početku tako nekoga primile k sebi“.

Ali, prijelomni događaj u povijesti Caritasa Zagrebačke nadbiskupije zbio se u ljeto 1969. godine, kada je gospođa Brajša ispred ulaza u svoj ured na Kaptolu pronašla kutiju od banana u kojoj je bilo živo dijete. Taj događaj usmjerio je budućnost Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Do današnjeg dana Caritas je zbrinuo više od tisuće djece.

Godine 1969. Glas Koncila objavio je vijest da je u okrilju angažmana Jelene Brajše na Kaptolu primljeno prvo dijete. Započela je svojevrsna lavina – napuštena djeca na Kaptol su dolazila jedno za drugim. Od srpnja do prosinca 1969. godine primljeno je 70 djece! Novinari i djelatnici Glasa Koncila postali su sve više uključeni u rad Caritasa – on je ušao i u njihove osobne živote. Naime, jedno od prve nezbrinute djece koje je prihvatila Jelena Brajša, neko je vrijeme živjelo s obitelji Živka Kustića, legendarnog novinara i urednika Glasa Koncila 1970-ih i 1980-ih. Kao grkokatolički svećenik, Kustić je bio oženjen i zasnovao je obitelj. Jelena Brajša svoj susret s novorođenčetom u rukama i obitelji Kustić kasnih 1960-ih opisala je u intervjuu u Večernjem listu riječima:

„U samom početku to je bilo jako teško. Prvo smo djecu smještali po obiteljima, među kojima su bili don Živko i Marica Kustić, koja je rodila baš svoje posljednje dijete i uzeli su jednoga dečkića, koji je živio kod njih kao da je ona rodila blizance. Još danas se sjećam Maričina pogleda kad sam došla s novorođenčetom k njima doma i uz njihovo petoro djece donijela još jedno, mislila je valjda da sam luda. Ipak, don Živko i ona bili su oduševljeni i sve su napravili za to dijete, koje je nekoliko mjeseci bilo kod njih“.

A rubrika „Tko je moj bližnji“ nastavila je u idućim godinama i desetljećima rasti na stranicama Glasa Koncila. Redovito se pojavljivala u Glasu Koncila sve do 2005. godine. Ni tada – kada je rubrika „ugašena“ – nije došlo do zamiranja Caritasa, nego upravo suprotno. Kada je rubrika „Tko je moj bližnji“ otišla u povijest, započelo je razdoblje definitivne afirmacije nadbiskupijskih i biskupijskih Caritasa u Hrvatskoj.

Osim što se rubrika „Tko je moj bližnji?“ pamti po svojoj dugovječnosti, njezina je veličina upravo u tome što je diljem cijele države povezivala ljude nevidljivim ali snažnim vezama zajedničke brige za najpotrebitije. 

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.