Budi dio naše mreže

Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio novinar Glasa Koncila Marino Erceg.

/ Marino Erceg (GK)

U povodu 60. godišnjice utemeljenja našeg katoličkog tjednika Glasa Koncila i u povodu 90. godišnjice osnivanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, u današnjoj ćemo emisiji govoriti o rubrici „Tko je moj bližnji?“. Riječ je o jednoj od najdugovječnijih rubrika Glasa Koncila koja je u razdoblju Jugoslavije, kada je djelovanje Caritasa bilo zabranjeno, katoličku javnost desetljećima mobilizirala za neumorno karitativno djelovanje. 

Caritas Zagrebačke nadbiskupije utemeljen je u listopadu 1933. godine. Prije koji tjedan proslavio je svoj važni jubilej akademijom u Hrvatskom narodnom kazalištu i misnim slavljem u Bogoslužnom prostoru Bl. Alojzija Stepinca na Kaptolu

No u razdoblju dramatičnih političkih procesa u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskoga rata, djelovanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije bilo je obustavljeno. Neprijateljski nastrojeni, komunisti svim su silama nastojali izbaciti Crkvu i njezine organizacije iz javnog života. Crkvi je zato priječeno i svako javno i socijalno djelovanje. Tako je 2. ožujka 1946. godine MUP Narodne Republike Hrvatske donio rješenje o zabrani rada Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i predaji njegove cjelokupne imovine Crvenomu križu. Komunističke su vlasti 1947. godine osudile dr. Vilima Nuka, ravnatelja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, na šest godina robije s prisilnim radom.

Caritas ili socijalno djelovanje Katoličke Crkve neodvojivo je povezno s biti njezina poslanja, a sve je to usko povezano s evangelizacijom i slavljenjem sakramenata. Zato je zapravo bilo samo pitanje vremena kada će se Caritas Zagrebačke nadbiskupije ponovno obnoviti, pa makar i u ilegali.

Tako bi se moglo opisati rubriku „Tko je moj bližnji?“ – djelovanjem Caritasa u ilegali preko stranica Glasa Koncila. Sve je počelo malim koracima u studenom 1965. godine. Novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić objavila je tekst „Zrcalo vremena“ u kojem je predstavila rubriku „Specchio dei tempi“ (Zrcalo vremena) koju je objavljivao torinski dnevnik „La Stampa“. Bila je to rubrika torinskih novina u kojoj se pokušavalo pomoći čitateljima u različitim poteškoćama – odgovaralo se na pitanja i probleme, pokušavale su se riješiti dileme, ali i pomoći materijalno ugroženima. Ta je rubrika talijanskoga lista bila osobito osjetljiva za starije, a surađivala je i s brojnim talijanskim misionarima i redovnicima. Tako se rodio u Italiji i Fond „Zrcala vremena“. 

Nešto slično dogodilo se i na stranicama Glasa Koncila. U istom broju novina kada se pojavio članak Smiljane Rendić o rubrici „Zrcalo vremena“, objavljeno je i pismo čitatelja potpisano inicijalima B.C. U njemu je anonimni čitatelj napisao da sablazan bijede nije samo u tome što ima toliko gladnih, nego i u tome što vjernici često prema tom problemu ostaju praktički indiferentni. „Ne smijem se pomiriti s time da ja osobno ne mogu tu ništa učiniti. Moram njima pomoći! Ali to još nije dosta. Ako su oni koji trpe moja braća, moram se s njima solidarizirati. Oni su rijetko kada siti, a ja – nikada nisam gladan!“, napisao je čitatelj u pismu koje je uredništvo Glasa Koncila naslovilo „Sablazan bijede“. 

Anonimni je čitatelj pozvao druge da se odreknu barem jedne večere tjedno iz solidarnosti prema onima koji ne večeraju gotovo svaki dan. Htio je da s novcem koji bi uštedili prilikom takva odricanja daruju poseban fond za potrebite i da se siromašnima barem na taj način malo olakša težak život. Čitatelj B.C. predložio je i da središte takvoga fonda bude u uredništvu Glasu Koncila. Kao prvi dobrotvor takva fonda darovao je tri tisuće dinara.

Uredništvo Glasa Koncila nije imalo dovoljno osoblja ni za već postojeće poslove. Naime, u listu su zbog političkih okolnosti kao stalni suradnici mogli djelovati samo svećenici jer vjernicima laicima u slučaju političkoga progona nitko nije mogao garantirati nikakvu socijalnu sigurnost. No pismo koje je došlo do uredništva na zagrebačkom Kaptolu na snažan je način aktualiziralo evanđeosku poruku i nekolicina svećenika iz Glasa Koncila odlučila se upustiti u avanturu pokretanja fonda za pomoć potrebitima. 

Tako je odmah u studenom 1965. pokrenuta rubrika „Tko je moj bližnji?“ Na adresu uredništva Glasa Koncila na Kaptolu 8 počela su pristizati silna pisma čitatelja i prinosi darovatelja. S margina i iz anonimnosti izlazili su i potrebiti. Pojedinci i obitelji, u raznim teškoćama, često zaboravljeni i ostavljeni bez bilo kakve institucionalne pomoći slali su pisma u Glas Koncila i govorili kakve su njihove potrebe. Rubrika Glasa Koncila na samim je svojim početcima izazvala pravi karitativni „boom“ – u prvoj godini akcije, kada je uoči Božića „podvučena crta“ koliko je pomoći prikupljeno za potrebite, svi su u Glasu Koncila ostali iznenađeni. Prikupljeno je više od milijun dinara i oko sto paketa odjeće. No ljubav i žrtva čitatelja Glasa Koncila time nije prestala! 

Rubrika „Tko je moj bližnji“ redovito se pojavljivala na stranicama Glasa Koncila sve do 2005. godine. Ni tada – kada je rubrika „ugašena“ – nije došlo do zamiranja Caritasa, nego upravo suprotno. Kada je rubrika „Tko je moj bližnji“ otišla u povijest, započelo je razdoblje definitivne afirmacije nadbiskupijskih i biskupijskih Caritasa u Hrvatskoj. Danas je nemoguće zamisliti prisutnost Katoličke Crkve u hrvatskom društvu, a da se ne spomene golemi angažman djelatnika i tolikih volontera Caritasove mreže.

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja