U povodu 60. godišnjice utemeljenja našeg katoličkog tjednika Glasa Koncila i u povodu 90. godišnjice osnivanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije,  u prethodnih smo nekoliko emisija govoriti o rubrici „Tko je moj bližnji?“. Slikovito, tu se rubriku Glasa Koncila može nazvati i „akademijom“ socijalnoga nauka Crkve, budući da je ona desetljećima hrvatske vjernike mobilizirala za sustavno pomaganje ljudima u potrebi – bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu opredjeljenost. Bilo je to konkretno svjedočanstvo da se socijalni nauk Crkve nalazi u istoj ravni s općim dobrom društva kojem je Crkva poslana. 

No rubrika „Tko je moj bližnji“ u Glasu Koncila nije bio jedini način pokazivanja bliskosti s ljudima u potrebi, s onima koji su na marginama. Još jedna „akademija“ socijalnog nauka Crkve događala se na stranicama Glasa Koncila i preko rubrike „Braća naša zaboravljena“.

Autor te rubrike bio je od sredine 1970-ih osebujan i na sebi svojstven način izniman svećenik – don Luka Depolo. A da bismo razumjeli rubriku „Braća naša zaboravljena“ potrebno je kazati koji redak više o don Luki.

Premda je bio rodom s Korčule i „pripadao“ je Dubrovačkoj biskupiji, don Luka sav je svoj svećenički život posvetio Glasu Koncila i njegovom „mlađem bratu“ – Malom koncilu. Don Luka Depolo bio je glavni urednik MAK-a skoro četvrt stoljeća – od 1974. godine do 1998. godine i njegove prerane smrti. Mali koncil za njegova je urednikovanja rastao u svom opsegu, šarolikosti priloga, igra, dosjetki i nadastve u svojoj šarolikosti aktualizacije Radosne vijesti među najmanjima. Brojne je projekte u MAK-u vodio don Luka – od Vjeronaučnih olimpijada, tribusijada (to su bili izleti za Makovce), mjuzikala, do „izleta“ s Makovcima u Rim, gdje je u jednoj prigodi čitatelje dječjega lista odveo i kod pape Ivana Pavla II. „Bio je prijatelj svih koje je ‘bar dvaput’ sreo!“ – Tako su suvremenici govorili o vedrom liku don Luke Depola.

Don Luka Depolo organizirao je i karitativne tjedne u Zagrebu, uključivao se u razne akcije prikupljanja odjeće i hrane za potrebite, za misije, odgajao je i makovce da krenu tim putem. Tako je upoznao i sv. Majku Tereziju i o. Antu Gabrića i postao je njihov pravi prijatelj. 

Kao idejni začetnik i autor rubrike „Braća naša zaboravljena“ don Luka ulazio je u domove siromašnih obitelji, obitelji koje su se brinule za djecu s posebnim potrebama, ili jednostavno u domove onih koji nisu imali svojih bližnjih, a koje je i društvo ostavilo na marginama. Često je po bolnicama pohodio i bolesnike. A po bolesnicima postao je i prijatelj medicinskih sestara i liječnika, kojima je pomagao tako što je znao da pacijentima često više pomaže ruka u ruci nego najbolji lijek. Bolesnima je donosio Isusa Krista – kako u euharistiji, tako i u svojoj vedroj pojavi. Neizliječivi bolesnici, ljudi s poteškoćama u razvoju bili su za don Luku njegovi najmiliji – često je znao govoriti da bi se mogao odreći svega, ali bolesnika nikako. Puno je puta i osobno posredovao kod liječnika, zalažući se da se ljude primi na liječenje, da im se omogući operacija, da im se pomogne.

Drugujući s bolesnicima i siromasima don Luka Depolo predano je promicao ideju Caritasa i pokazivao koliko su socijalna učenja Crkve spremna mijenjati svijet na bolje. Ono što je crkveno učiteljstvo stoljećima zapisivalo u tisuće i tisuće redaka, enciklika, knjiga, dokumenata – dajući socijalnom nauku Crkve konkretan teorijski i idejni izričaj – don Luka živio je iz dana u dan. 

Kada je u Korčuli 1998. godine predvodio njegove sprovodne obrede, život Luke Depola karidnal Franjo Kuahrić sažeo je u nekoliko vrlo snažnih rečenica: „On je bio svećenik. Ne treba ništa drugo napisati na njegov grob. On je bio svećenik, svećenik Isusa Krista. On je živio identitet svećenika. Taj identitet bio je Isus Krist. Nema drugog identiteta. Isus Krist je identitet svoga svećenika u prošlosti i sadašnjosti i u trećem tisućljeću. On je to bio. Svojom vjerom, jednostavnošću, poniznošću, pobožnošću, svojom ljubavlju!“

I njegova rodna Korčula nije zaboravila don Luku Depola – jedna od ulica u starom centru grada nosi njegovo ime. Čovjek koji je tolike redke godinama ispisivao o našoj braći zaboravljenoj postao je – i naš brat nezaboravljeni!

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.