Preminuće sv. Našega oca Franje spomen je smrti Franje iz Asiza. Obolio je teško od mnogih bolesti, iscrpljen pokorom, opečaćen Kristovim ranama Franjo smjerno očekuje smrt jer nam je ‘brat liječnik’ jasno navijestio: “…umrijet ćeš krajem rujna ili četvrtog listopada”.

Nalazi snagu i raširenih ruku kliče: “Dobro mi došla, sestro moja smrti!” Traži od braće da ga prenesu u Porcijunkulu. Ondje zamoli da mu iz Ivanova Evanđelja (Iv 13, 1-15) pročitaju Isusov oproštajni govor i izvješće o pranju nogu. Potom braći razdijeli komadiće kruha. Zatraži da ga polože na zemlju gologa, raširi ruke kao na križ.

Braća mu pjevaju “Pjesmu stvorova” te s njima otpjeva psalam 142. I Franjo preminu navečer 3. listopada 1226, u dobi od 44 godine. Ostade među njegovom braćom sjećanje njegovog prijelaza k Ocu na nebu, te ga iznova i na njegov način obredom obnavljaju.

Kako stoji u obredu na http://www.ofm.hr/obred-preminuca-sv-franje/, nakon ulazne procesije u crkvu, predsjedatelj okupljenu zajednicu pozove na sabranost ovim ili sličnim riječima:

“Braćo i sestre, onih nekoliko dana što su mu preostali do njegova blaženoga preminuća, sveti je naš otac Franjo ponizno upućivao hvale Bogu, a svoju je braću poticao da s njim pjevaju pohvale Kristu. Sam je, koliko su mu to dopuštale tjelesne snage, zapjevao psalam ‘Glasom svojim Gospodinu vapijem, glasom svojim Gospodinu se molim.’

Pozvao je i sva stvorenja da hvale Boga te ih je riječima, što ih je svojevremeno sam napisao, poticao na ljubav prema Svevišnjemu. Štoviše, i samu je smrt, pred kojom svi osjećamo strah, poticao na hvale i, hrleći joj radosno u susret, pozivao je da svrati k njemu govoreći: ‘Dobro mi došla, sestrice smrti!’ Saberimo se u poniznoj i iskrenoj vjeri da bismo po ovom spomenu Franjina preminuća i mi mogli biti dionici istih darova nebeskih. (Usp. 2 Čel. 217)

Nakon kratke šutnje svi sjednu, a jedan od čitača čita izvješće sv. Bonaventure o blaženom preminuću svetoga našeg Oca Franje:

“Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi pozvati svu braću koja su se ondje našla. S obzirom na svoju smrt, hrabrio ih je utješnim riječima i očinski poticao na ljubav Božju.

Govorio im je o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema Rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje. Dok su sva braća naokolo sjedila, nad njima je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu, i nazočnu i odsutnu, braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga.

Osim toga je dodao: ‘Ostanite mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu se bliži kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti preporučujem’. Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio te očinske opomene, naredio je da mu se donese evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu o Isusovom pranju nogu apostolima.”

Završavajući izvješće o blaženoj smrti svetoga Franje, predsjedatelj obreda zapjeva antifonu “O presveta dušo” te održi prigodnu homiliju. Nakon kraće šutnje čitač čita Izvješće brata Ilije o smrti svetog Franje.

Recimo na kraju da je upravo opisani obred preminuća serafskog Oca Franje uzor svim kasnijim obredima te vrste, koji se slave uz obljetnicu smrti Božjih ugodnika.

Molitva iz obreda:

Svevišnji Bože, ti si svetom našem ocu Franji,

siromašnom i poniznom svome sluzi,

na današnji dan udijelio nagradu vječnoga blaženstva.

Smjerno te molimo:

prosvijetli nas i nadahni svojom milošću

da bismo življenjem Kristova evanđelja

bili svjedoci tvoje blizine svakom čovjeku

i tako postali dostojni

                                                                                                           istoga blaženstva među tvojima svetima.

                                                                                                         Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.