Sakrament krštenja je vidljivi znak nevidljivog sudjelovanja u mističnom tijelu Kristovu. Svaka krštena osoba je, objektivno govoreći, dijete Božje, pobožanstveno i predodređeno da bude veliki svetac. Zato ne smijemo pratiti iskušenja svjetovne moći i uspjeha. Trčeći za tim materijalnim stvarima završava time da kljucamo po tlu poput kokoši.

Govoreći o svojim pastoralnim zaduženjima biskup Barron je istaknuo da su mu krštenja bila jedno od najdražih zaduženja. “Od kada sam postao biskup nemam više toliko prilika sudjelovati na krštenjima i pomalo mi to nedostaje, međutim iznimka se dogodila prije nekoliko tjedana”, naveo je biskup spomenuvši se krštenja kćerke, suradnika producenta na njegovom kanalu Word on Fire. “Prvo sam govorio o onome što nazivam objektivnom stranom krštenja. Kao odredišnu točku za ovo koristim slučaj oca Matthewa Hooda, mladog svećenika iz Detroita. Naime, Vatikan je nedavno objavio da je za valjano krštenje potrebno biti kršten riječima: Ja te krstim u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. O. Hood je dovoljno mlad da je bio kršten u vrijeme kada su se već koristile kamere. Pogledao je video vlastita krštenja te je otkrio, na njegovo nesretno iznenađenje, da đakon koji ga je krstio nije rekao: Ja te krstim, već Mi te krstimo“, rekao je biskup Barron te pojasnio kako je ta jedna riječ vrlo važna jer svećenik djeluje in persona Christi, odnosno u samoj osobi Krista. Ja u tom slučaju označava Krista koji krsti. Kada je to otkrio, jadni mladi svećenik je pošao svome nadbiskupu i rekao mu da misli da nije bio ispravno kršten što znači da nije ni ostale sakramente primio ispravno tako da mu je nadbiskup podijelio sve sakramente po redu na ispravan način.

Biskup Barron ovo smatra odličnim primjerom kako je krštenje nešto vrlo objektivno. “Kroz te geste i te riječi nešto se događa – to je teologija Crkve. Ne slavimo samo već prisutnu milost, ne ujedinjujemo se samo kao zajednica da odamo dobrodošlicu novom djetetu, nije da se samo okupljamo da poželimo dobro djetetu. Sve su to lijepe stvari, međutim sakrament krštenja je nešto objektivno. Vidljivi znak nevidljive milosti. U tom sakramentu i kroz njega dijete ili odrasla osoba postaje član mističnog tijela, sada je posvojen i postaje dio mističnog tijela”, rekao je Barron te podsjetio da ta gesta nije dovoljna.

“Postoji subjektivna strana (…) Znamo poznatu priču o jajetu koje se otkotrlja iz orlova gnijezda, padne na pod i završi među kokošima. Orao se izlegne, ali ne zna da je orao, zna samo svijet kokoši  – tih malih ptica koje kljucaju po tlu i nikada ne lete i žive u jednom vrlo zatvorenom okolišu. Orao je rođen da leti i da istražuje stotine kilometara, izraste kljucajući po tlu i nikada ne poleti. Jednoga dana orao preleti preko njih i vidi da je među kokošima orao. Dođe do tla i pita ga: Što ti je, zašto kljucaš po tlu poput kokoši, ti si orao! A orao jednostavno ne zna, nije nikada to vidio, nije nikada shvatio vlastiti kapacitet”, ispričao je biskup usporedivši priču s činom krštenja. “To dijete, objektivno kroz ovaj  sakrament prima milost i postaje članom mističnog tijela. Ali osim toga, sada je zadaća zajednice okupljene oko tog djeteta, da podsjeća svakoga dana to dijete tko je ona”, naveo je biskup te istaknuo kako su mnoga krštena djeca zaista Božja djeca i zaista predodređena da lete, ali je problem što cijeli život kljucaju po tlu popu kokoši. “Imitiraju, ne velike svece, već tko god da je popularan u tom trenutku, traže bogatstvo i užitak i sve te sitničave vrijednosti svijeta. I možda ih to učini velikima u očima svijeta, ali to je kao da ste odlična kokoš, a zapravo vam je sudbina da budete orao”, rekao je biskup podsjetivši da zajednica treba biti primjer svakom novom kršteniku.

“Većina nas kljuca po tlu poput kokoši. Kada bi svaka krštena osoba u ovoj zemlji shvatila što joj je sudbina tada bi to bila prava američka revolucija”, završio je biskup Barron.