“Postoje svjedočanstva o zagovoru Gospe Brze pomoći i u knjizi koja je objavljena 2017. („Sestre uršulinke i pobožnost Gospi Brze Pomoći“, autorice Ruže Brčić, sveučilišne profesorice), ali ono što je najnovije kod nas sestara je da se mi utječemo našoj zaštitnici za našu sestru koja ima karcinom.”

Ističe to za naš portal s. Ksenija Leko, provincijalka Hrvatske provincije uršulinki Rimske unije, povodom 8. siječnja i blagdana Gospe Brze pomoći koji se u Slavonskome Brodu slavi kao svetkovina u istoimenoj Gospinoj župi i svetištu.

Središnju svetu misu u 17.30 predvodi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uz sudjelovanje domaćina đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure Hranića.

Za HKM provincijalka nastavlja: „Cijela naša provincija uzela je, za nakanu njezinog ozdravljenja, kao svakodnevnu molitvu kratak zaziv ‘Naša Gospo Brze pomoći, pohiti da nam pomogneš’. I njezin oporavak ide dobro. Sestra odlazi na kemoterapije i vjerujemo da će sve izaći na dobro. Jako se dobro drži i ne bi čovjek rekao da je jako bolesna.”

Nalazi su dobri, uz to, kad god se nešto tako slično dogodi – kada nas teškoća pritisne – uršulinke se odmah svojoj Gospi Brze pomoći uteku. „To nam je najdraža molitva”, kaže s. Ksenija Leko ne zaboravljajući da je od zdravlja puno važnije duhovno zdravlje s kojim ćemo jednog dana doći pred lice Božje i prostrijeti ga pred Njegovo milosrđe i Njegovu pravednost.

Možeš ti biti zdrav fizički – napominje – a bolestan iznutra. U stvari ono iznutra se i manifestira na van. Ne može netko biti duhovno bolestan, a naizvan zdrav. To je malo teže. Sve se preko tijela odražava – naše nutarnje rane.

HKM-ova sugovornica, rodom Osječanka, a po ocu i majci iz hercegovačke Tihaljine, puno saznanja o svetištu Gospe Brze pomoći u Slavonskome Brodu dobila je iz povijesnih izvora i dokumenata svoje zajednice, a u toj brodskoj župi i sama je služila od 2011. do 2017. godine.

Pobožnost Gospi se drastično povećala – prenijela nam je tako neke činjenice – od 3000 pričesti iz samih početaka otkako su uršulinke sa sobom u Hrvatsku 1957. donijele ovo štovanje pa do 70.000 pričesti hodočasnika na godišnjoj razini samo nekoliko godina kasnije.

„Svaki ‘Osmi’ u mjesecu u slavonskobrodsko svetište dolazile su rijeke hodočasnika. Tako je i sada. Neki mjeseci su bili intenzivniji” – kaže sestre o vremenu dok je bila tamo – “i nikada nije bilo da se ne bi primijetilo da ‘Osmi’ u mjesecu nije Gospin hodočasnički dan”.

Sestra također smatra da ova pobožnost ne raste samo svakog ‘Osmog’ u mjesecu, već svaki dan. Naravno, više kod vjernika iz Broda i okolice koji dolaze u svetište, a o čemu im redovito svjedoče njihove sestre koje su tamo sakristanke.

Kleknu pred kip Gospe Brze pomoći i vidite: suze teku i da su Gospi došli neki i mukom pritisnuti tražiti utjehu

„One su najbolji i najvjerodostojniji svjedoci tih molitava. Nekada im bude žao – kažu nam – zaključati crkvu jer ljudi stvarno stalno dolaze. Kleknu pred Marijin kip i vidite: suze teku i da su Gospi došli neki i mukom pritisnuti tražiti utjehu.”

U šest godina koliko je s. Ksenija bila tamo – odlučno nam tvrdi – pogotovo u onoj jubilarnoj godini, kada je svetište Gospe Brze pomoći bilo proglašeno jednom od crkvi potpunog oprosta, to je bilo uistinu moćno.

„Osobno, Gospa je za mene posrednica svih milosti”, nastavlja Ksenija te svjedoči:

Nekako smo mi kao ‘redovnice – zaručnice Isusa Krista’ usmjerene direktno prema Isusu. Ali nema bez Gospe ništa. Ona je Posrednica i o Njoj HKM-ova sugovornica baš čita jednu knjigu potaknuta od svoje novakinje; svjedočanstva s. Jozefe o viđenjima Isusa. I ova vidjelica, naime, otkriva da je Blažena Djevica Marija ta koja vodi k Isusu.

Ona je – neki se možda i smiju – Gospa od brze pomoći, a zar nije ona zaista brza žena? – pita se poglavarica uršulinki i sama odmah isto odgovara: Jel’ nije pohitila promtno u gorje kada je čula da je njezina rođakinja Elizabeta trudna. Ne možete ni zamisliti Mariju kao neku usporenu ženu, a moćna je i danas.

Završila sam teologiju, ali sve bih to danas stavila na stranu i uzela krunicu

U istom tonu nastavlja: Završila sam teologiju, ali sve bih to danas stavila na stranu i uzela krunicu. Kad mi zapne, krunica je stvarno najmoćnije oružje i vjerujem da ne treba ništa komplicirati nego, jednostavno, nekada reći: „Zdravo Marijo” ili „pomozi mi”ili s početka teksta „Naša Gospo Brze pomoći, pohiti da nam pomogneš”.

Iz povijesti njihove zajednice izdvaja za ovu priliku, po njoj, vrijednu zanimljivost kao jedan zaključak ovog razgovora za Hrvatsku katoličku mrežu: Naša karizma je u biti – biti s Isusom. To je utemeljiteljica uršulinki sv. Angela Merici (1474. – 1540.) i bila. Jako je puno vremena provodila pred euharistijskim Isusom. Ali ljudi su njoj dolazili, nevjerojatno, i to vrlo učeni.

„Doktori teologije su dolazili ženi koja je bila bez škole, bez jednog dana škole, da im neke stvari objasni. Imala je uliveno znanje. Bitno je, znači, biti s Gospodinom. Ljudi to u konačnici prepoznaju, a Crkva je prepoznala nas kao odgojni red”, rekla je sestra i primijetila da su baštinili tu karizmu, nezasluženo. I sama ju je primila ulaskom u red; nezasluženo.

U Hrvatskoj provinciji uršulinki Rimske provincije, koja obuhvaća i BiH, djeluje 55 sestara, ne računajući postulantice i novakinje dok ne polože zavjete, a u svijetu ih je oko 2000.

Ove godine će imati Generalni kapitul pa će imati točne statističke podatke, no njihov se broj smanjuje, zaključuje, na naš upit, s. Ksenija Leko i dodaje: „Smanjuje se naš broj, pogotovo u Americi i Australiji, gdje su sestre ostavile svoju uniformu pa nisu ni prepoznate kao redovnice. Ja se svog redovničkog habita nikada neću odreći. Ni po najvišu cijenu.”