Pročitajte "Margaritae Sorori", spokojnu poemu pjesnika Williama Ernesta Henleya o smrti. Poemu je nazvao "Sestra Margareta" poput svoje kćeri Margarete koja je umrla kada je imala samo pet godina.
Nakon Henleyeve smrti 1903. njegov poznanik je napisao kratki tekst o tome kakav utisak je Henley ostavio na njega.
“Bilo je u njemu nešto više od strpljive ostavštine religioznog patnika koji se pokorio posljedicama svojih nedaća. Duboko u njegovoj prirodi ležalo je unutarnje vrelo vedrine i spontana radost življenja, i ništa to vrelo nije moglo posušiti, iako jest tužno iščezavalo nakon što je okrunjen bolnom smrti njegove kćerke.”
Daj da se okupimo na tihom zapadu – zalazak sunca divan i spokojan
Henley je bio poznat kao čovjek unutarnje odlučnosti i karaktera što se očitavalo u njegovoj poeziji, ali u načinu na koji je ophodio s kolegama i prijateljima. Iako je za njega gubitak kćeri bio duboko traumatičan događaj, nije do kraja prigušio njegov pozitivan pogled na život u cijelosti.
Poema koju je Henley posvetio svojoj preminuloj kćerki, odiše kontemplativnim prihvaćanjem smrti i umiranja, piše portal Reason and Meaning. A slika na naslovnici predstavlja umjetničku interpretaciju Edwarda Roberta Hughesa upravo ove poeme.
Kasna ševa cvrkuće iz tišine nebesa:
A sa zapada,
Gdje se sunce, završivši posao za dan,
Smireno zadržava,
Tamo pada na stari, sivi grad
Utjecaj sjajan i spokojan,
Blistavi mir.
Dim se uzdiže
U ružičasto-zlaćanoj maglici. Šiljci
Sjaje i mijenjaju se. U dolini
Sjene se dižu. Ševa nastavlja pjesmu. Sunce
Zatvarajući blagoslov,
Tone, a zrak koji tamni
Podrhtava s osjećajem trijumfalne noći –
Noći s njenim zvjezdanim vlakom
I njenim divnim darom sna.
I neka bude moja smrt!
Moj zadatak izvršen i dugi dan zgotovljen,
Moja plaća uzeta, a u mom srcu
Neka kasna ševa pjeva,
Daj da se okupimo na tihom zapadu,
Zalazak sunca divan i spokojan,
Smrt.