“Hodočasnici smo. Malo po malo, stići ćemo”, izreka je koja je nastala na prašnjavim ulicama Hondurasa kao riječi ohrabrenja. No kako fra Mark-Mary, pripadnik  kongregacije franjevaca obnove, otkriva za portal Blessed is She, te nam riječi mogu biti ključne u duhovnome rastu.

Naime, njihov red, koji je dio franjevačke obitelji te se usmjerava na osobnu i zajedničku obnovu unutar Crkve, ima značajan broj kuća u državama španjolskog govornog područja te je fraza “Poco a poco”, odnosno u prijevodu, “Malo po malo”, nastala na prašnjavom puteljku u Hondurasu pred bolničkim centrom.

Inače, fraza je dio malo dulje izreke koja glasi: “Somos peregrinos. Poco a poco, vamos a llegar” (Hodočasnici smo. Malo po malo, stići ćemo.) te je doslovno nastala iz siromaštva za siromašne.

Kako navodi fra Mark-Mary, bolnički centar sv. Benedikta u Hondurasu vode nešto više od desetak godina. Centar omogućava besplatnu bolničku njegu za siromahe te svjedoči kako dolaze pacijenti koji su udaljeni od centra satima, samo kako bi mogli primiti njegu koju si inače ne bi mogli priuštiti.

Jedan od braće, fra Anthony, na taj prizor nije nikako mogao ostati ravnodušan.

Nažalost, broj pacijenata koji mogu primiti uvelike nadmašuje broj onih koji dolaze. To znači da se dnevno pred centrom okuplja velik broj pacijenata koji pate. Jedan od braće, fra Anthony, na taj prizor nije nikako mogao ostati ravnodušan, stoga bi svaki dan izišao pred centar te hrabrio i tješio bolesne. No, ono što je bilo čudesno je da uopće nije znao španjolski!

Došao je u Honduras kao 45-godišnjak s velikom željom za služenjem siromasima, ali nikako mu nije išlo učenje jezika. No, ipak bi svakog dana nastojao na neki način pružiti utjehu onima kojima je to bilo potrebno. Tako mu je jednoga dana sinula rečenica koju je htio zapamtiti na španjolskom pa je upitao svoga brata:

“Kako se kaže ‘hodočasnici smo’?”

“Somos peregrinos”. 

Fra Anthony je prijevod zapisao na papirić.

“A malo po malo se kaže ‘poco a poco’, zar ne?”

“Tako je”.

Fra Anthony je počeo pisati.

“A stići ćemo?”

“Vamos a llegar”. 

“Somos peregrinos. Poco a poco, vamos a llegar?”

“Da, tako je!”. 

Tako bi fra Anthony te riječi koje je zapisao govorio pacijentima pred centrom. Čuli su ga i djelatnici. Ubrzo je postalo i svojevrsno geslo – “Poco a poco”.

Često bi ih upitao i dodatno pitanje:

“Donde?” (Kamo?)

“Paraiso!” (u raj!)

Što smo stariji, sve više i više suosjećamo i susrećemo ljude koji pate, baš kao i oni koji bi čekali pred bolničkim centrom. Izmoreni. Muče se. Ali se bore. Idu prema naprijed, baš poput hodočasnika.

Fra Mark-Mary poručuje kako je ta misao u središtu franjevačkog načina života i svjedočenja: mi smo hodočasnici. Život s Gospodinom je putovanje, put koji često i nije lijep i nema brzog uspjeha, ali i dalje nastavljamo koračati. Nastojimo učiniti “najbolji idući korak”, odnosno barem jedan korak u dobrome smjeru.

Ponekad taj korak izgleda kao čekanje Gospodina i vjera da je njegovo vrijeme pravo vrijeme. Ponekad je to odlazak na ispovijed. A ponekad je to izlazak iz naših čamaca na Njegov poziv. Ali sve u svemu, radi se o samo jednom koraku. Život je hodočašće, a mi smo svi hodočasnici. Nismo još stigli do svoga Doma, no hoćemo. Malo po malo.

Ono što je primijetio je da su ljudi često obeshrabreni onime što ne mogu.

Kako ističe fra Mark-Mary, pozvani su raditi sa siromasima. Ponekad se to odnosi na materijalno siromaštvo, a ponekad na duhovno. Ono što je primijetio je da su ljudi često obeshrabreni onime što ne mogu. Znaju što žele učiniti, znaju što bi trebali učiniti, ali jednostavno ne mogu. No, mogu li učiniti možda samo jedan korak u dobrome smjeru? Možemo li se predati samo malo više, ljubiti mrvicu dublje, vjerovati malo čvršće danas? Fra Mark Mary je uvjeren kako svatko to može učiniti. Tako svjedoči o jednom razgovoru s jednom mladom djevokom koja je čeznula za susret s Gospodinom, no bila je obeshrabrena svojim duhovnim životom.

“Razgovarali smo o povjerenju. Upitao sam ju: ‘Na skali od 1 do 100, koliko smatraš da vjeruješ Gospodinu?'”

Djevojka je na to odgovorila kako misli da je riječ o nekih 80%. Fra Mark-Mary je u sebi pomislio kako je to zaista odlično, no dakako, kao i svi ostali, djevojka je bila obeshrabrena zbog tih 20% koji su joj nedostajali. Nastojeći se voditi mišlju “Poco a poco”, malo po malo, upitao ju je:

“Možemo li onda pokušati doći do 81%?”

E, to vjerujem da mogu učiniti!

Odjednom, kao da joj je teret skinut s leđa. Vidljivo je bilo po njenom licu, kao da je otkrila nešto potpuno novo. “E, to vjerujem da mogu učiniti!”

Tako se i mi opterećujemo time da moramo doći do 100%, no zaboravljamo da je Bog strpljiv i milosrdan – baš kao što je bio s apostolima. Zato, pokušajmo doći do tih 81%. Pa ćemo tek onda krenuti na 82%. Pa na 83%…

Zašto? Jer je život hodočašće, a svi smo mi hodočasnici na ovome prašnjavom putu.