Suprug sam prekrasne supruge Ivane i otac šestero djece, od kojih su četiri dječaka i dvije curice. Kao i supruga, radim kao vjeroučitelj u dvije osnovne škole u Kaštelima predavajući vjeronauk nižim razredima. Uz to, u župi sv. Petra ap. u Kaštel Novom pomažem kao zborovođa, orguljaš ali i sve ostalo što je po potrebi.

Mario Žuvela s obitelji

Od studentskih dana pišem različite tekstove i dosada sam objavio 9 knjiga priča, poticajnih misli i aforizama, snimio 60-ak duhovnih šansona sa različitim vokalno instrumentalnim sastavima, napisao nekoliko misa za mješovite zborove ali i sastave mladih, izradio dvije društvene igre vjerske tematike Put prema milosrdnom Isusu i Znak pobjede, te pokrenuo i uređujem nekoliko portala vjerskog i motivacijskog karaktera.

Razmišljajući o svakodnevnim Božjim djelima u životu pitam se i tražim odgovore zašto se nešto dogodilo na određen način, što mi je Bog želio poručiti određenim stvarima, zašto se događaju neke teške i bolne stvari, postoji li neki lakši put u životu, kako donijeti najbolje odluke u situacijama na koje ne mogu utjecati

Nadahnuće za rad nalazim posvuda, u svojoj supruzi, obitelji, susretima i događanjima u kojima se svakodnevno nalazim. Shvaćajući sve to kao jedan nezasluženi Božji dar promišljam da je talent samo način da na taj Božji dar uzvratim. Kapljica za onu silnu rijeku milosti koju nam Bog svakoga dana pruža. Ponekad se prepadnem i priupitam: Bože, tko ti može vratiti sve ovo što si mi dao? Tako ono postaje jedna obaveza u ljubavi. I pisanje može biti jedan oblik molitve, razmišljajući o svakodnevnim Božjim djelima u životu pitam se i tražim odgovore zašto se nešto dogodilo na određen način, što mi je Bog želio poručiti određenim stvarima, zašto se događaju neke teške i bolne stvari, postoji li neki lakši put u životu, kako donijeti najbolje odluke u situacijama na koje ne mogu utjecati. Svi ti životni izazovi imaju neki smisao i često ga shvaćamo tek onda kada se povučemo od svega te u tišini svoga srca i molitvi osluškujemo odgovore, i tada iznenada čujemo Božji glas u ljudima koji nas okružuju i stvarima koje nam se događaju.

Mario Žuvela

Mislim da svi mi imamo dovoljno vremena u našim životima za stvari koje volimo i želimo. Ponekad je možda problem u prioritetima koje postavljamo jer na prvo mjesto stavimo nešto što je manje važno, a zapostavimo ono što je doista važno i čemu treba posvetiti dosta vremena i energije, što je dakako obitelj. No najbitnije u svemu tome je da je čovjek iskren prema sebi, drugima i Bogu te da u svojoj savjesti premišlja o posljedicama svojih odluka i do čega bi ga one mogle dovesti. Postoji jedan način kako obitelj i posao dovesti u onu donekle idealnu ravnotežu, a to je učiti gledati na svoj život iz Božje perspektive. Pitati se što Bog želi od mene na poslu, kakvog me očekuje u obitelji, kakav sam otac i suprug? Koliko smo kao obitelj odgovorni jedni za druge ili svatko živi samo svoj život? Treba često sebi postaviti pitanje zbog čega ili zbog koga radim to što radim? Jesam li zbog onih malih svakodnevnih ciljeva zaboravio na onaj veliki koji je preda mnom? Često preispitujem ta pitanja svjestan da je ovo put na kojem se ponekad pada, ali i ustaje, uči od pogrešaka i ide dalje. Tu najbolje učimo koliko je ljubav konkretna i kako bez praštanja nema puta prema naprijed.

Kako u poplavi licemjerja i glume ne pristati na kalkuliranje sa svojom vjerom i kako onu čistu i djetinju vjeru održati do kraja svoga života? Uvijek se divim onim malim, jednostavnim, iskrenim, dobrodušnim ljudima koji ne pričaju mnogo o svojoj vjeri, a iz aviona vidiš sliku Božju u tim ljudima, shvaćaš i osjećaš koliko ti Bog kroz te ljude govori

Jedan od projekata na kojem već neko vrijeme radim jest valuesterapija. To je neka vrsta psihoterapije temeljena na najstarijim načelima – vrijednostima. U samom temelju čovjekova bića nalazi se stvarnost koju on drži vrijednom i važnom, koja oblikuje njegovo mišljenje, osjećanje i djelovanje a nazivaju se vrijednosti. Naša duhovna priroda nije ništa drugo nego skup vrijednosti u koje vjerujemo i koje prakticiramo. Bog je u konačnici punina svih tih vrednota i po tome smo stvoreni na njegovu sliku. Što ih imamo u većoj mjeri, to smo mu sličniji, što ih je manje u našim životima tu je više problema, konflikata, nesporazuma, povreda i dalje smo od one prave životne svrhe koju je Bog za nas zamislio. Liječiti vrijednostima znači trajno implementirati pojedine vrijednosti u vlastiti život. Prepoznati koje nam vrijednosti nedostaju te ih početi primjenjivati u svom svakodnevnom životu. To nije samo vanjsko manifestiranje pojedinačne vrijednosti već njihovo uvođenje u unutarnje područje u kojem one postaju temelji našeg razmišljanja, osjećanja i na koncu djelovanja sve dok se na koncu ne pretvore u trajno stanje ili naviku koja postaje naš karakter. Kad sve to pogledamo mi nismo ono što govorimo o sebi i drugima i kakvima se izvana prikazujemo, već smo ono što činimo. Po djelima ćete ih prepoznati, kaže Isus. Neki temelji su već napravljeni na web stranici, i ima još mnogo posla kojega treba završiti.

Mario Žuvela

U pozadini svih mojih tekstova stoji potraga za odgovorom na pitanje kakav čovjek danas treba biti. Kada doživiš neku nepravdu, povredu, razočaranje ili vlastiti pad, kako onda smoći snage da ostaneš onaj isti čovjek koji je bio i prije toga, kako ne dopustiti svakodnevnim udarcima života da zbog njih ne postaneš ogorčen, nezadovoljan, ljut, obeshrabren već da i nakon njih s istim osmijehom i dobrom voljom pristupaš drugima i ideš dalje kao da ništa nije bilo. Kako u poplavi licemjerja i glume ne pristati na kalkuliranje sa svojom vjerom i kako onu čistu i djetinju vjeru održati do kraja svoga života? Uvijek se divim onim malim, jednostavnim, iskrenim, dobrodušnim ljudima koji ne pričaju mnogo o svojoj vjeri, a iz aviona vidiš sliku Božju u tim ljudima, shvaćaš i osjećaš koliko ti Bog kroz te ljude govori. Blagoslovljen si ako na par takvih ljudi uvijek možeš računati u životu. Možda je pozadina ovih tekstova i rad s djecom, onima najmanjima u školi čiji ti otvoren i iskren pogled na vjeru i život uvijek biva opomena kada počneš tu vjeru olako shvaćati, a život gledati samo u prizmi žaljenja na stvari koje nisu onakve kakvima ih očekuješ i zbog toga upadaš u neki prostor negativnosti. Ali Bog uvijek baci onu zraku svjetla pa biva lakše.

Niti u obitelji, niti na poslu ne cvjetaju ruže svakoga dana. Ima poteškoća i kriza ali znamo da je Bog s nama u svima njima

Volim čitati, na prvom mjestu je Sveto pismo, napose Evanđelja, a onda sve ostalo pomalo. Dobra knjiga uvijek opušta, smiruje, pokreće, motivira. Nema prostorije u kući gdje se neće naći neka knjiga koja je tu ostala od prošlog čitanja i koju nastaviš čitati kad se tu opet nađeš. Pokušavam i na djecu prenijeti tu ljubav prema knjigama ali često imam osjećaj da ponekad zbog ovih suvremenih mobilnih tehnologija gubim tu bitku. No kako god bilo mislim da i to ima svoje razloge. Kada god je neki slobodni trenutak neka knjiga je tu i započinje ono unutarnje putovanje, otkrivanje svijeta, upoznavanje sa sobom, drugima i Bogom. Nekada i par minuta čitanja po nekoliko puta dnevno može donijeti veliko obogaćenje i promjenu u čovjekov život ako odluči mijenjati sebe.

Mario Žuvela

Na koncu mislim da ništa nije teško kad čovjek nešto voli, ne traži onda isprike i opravdanja zašto nešto neće učiniti, već traži razloge da to učini. Niti u obitelji, niti na poslu ne cvjetaju ruže svakoga dana. Ima poteškoća i kriza ali znamo da je Bog s nama u svima njima. Različiti karakteri se moraju uskladiti, različiti ciljevi posložiti, ali ako ima međusobnog poštivanja, prihvaćanja i ljubavi mogu se doslovno čuda napraviti. Čuda u malim stvarima i osjećajima koji nastaju iz saznanja da sa nekim koga voliš radiš nešto što ovaj svijet čini boljim i što kršćanstvo nije samo neka prazna priča već svakodnevan odnos s Bogom i drugima. Iznenađenja na Božjem putu su uvijek prisutna. Nekada u obliku križa, a nekada u obliku lijepih stvari. Koliko god nekada bilo teško i koliko god nešto izgledalo besmisleno život se isplati živjeti. Božji je dar!