Duhovnost je širok pojam koji se definira kao bilo koja tema koja se tiče "duhovnog" svijeta oko nas i unutar nas.
Duhovnost je riječ koju koriste ne samo kršćani, već i druge religije, pa čak i pojedinci koji tvrde da su “duhovne, ali ne i religiozne”.
Što to znači?
Općenito govoreći, duhovnost je širok pojam koji je definiran kao bilo koja tema koja se tiče “duhovnog” svijeta oko nas i unutar nas. Ona proizlazi iz zajedničkog vjerovanja da se ljudi sastoje ne samo od materije, nego i od duha, donosi Aleteia.
Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje ono što su kršćani vjerovali od početka, da su ljudi jedinstvo tijela i duha.
Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je “Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2, 7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. KKC 362
Nadalje, kršćani potvrđuju da je sam Bog “čisti duh” i da su anđeli “čisto duhovna bića”. Imajući to na umu, duhovnost se odnosi na bilo koju temu o Bogu i duhovnom svijetu koji je oko nas i unutar nas. To je nevidljivi svijet, ali onaj koji su se svi ljudi trudili razumjeti od početka vremena.
Unutar katolicizma, duhovnost se može odnositi i na različite “škole” molitve i liturgijske tradicije, kako objašnjava Katekizam.
U općinstvu svetih razvile su se kroz crkvenu povijest razne duhovnosti. Osobna karizma nekog svjedoka Božje ljubavi prema ljudima mogla se prenijeti u nasljeđe, kao Ilijin “duh” na Elizeja i na Ivana Krstitelja, da bi neki učenici imali udjela u tom duhu. Pojedina duhovnost je također i stjecište drugih struja, liturgijskih i teoloških, te svjedoči o inkulturaciji vjere u određenu ljudsku sredinu i njezinu povijest. Kršćanske su duhovnosti dio žive molitvene predaje i nezaobilazni su vodiči za vjernike. U svojoj bogatoj različitosti one odražavaju čistu i jedinstvenu svjetlost Duha Svetoga. KKC 2684
Povrh svega, kršćansko je razumijevanje duhovnosti usredotočeno na Boga, a ne na “nejasne duhovne energije”, kako papa Franjo objašnjava u apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium.
Pravi oblici popularne religioznosti utjelovljeni su jer su rođeni iz utjelovljenja kršćanske vjere u popularnoj kulturi. Iz tog razloga oni uključuju osobni odnos, ne s nejasnim duhovnim energijama ili snagama, već s Bogom, s Kristom, s Marijom, sa svecima. Te su pobožnosti tjelesne, imaju lice. Oni su sposobni njegovati odnose, a ne samo omogućiti eskapizam. U drugim dijelovima našeg društva primjećujemo rastuću privlačnost prema različitim oblicima “duhovnosti blagostanja” odvojenim od bilo kojeg života u zajednici… ili prema depersonaliziranim iskustvima koja nisu ništa više od oblika samocentričnosti.