Kako je priopćilo Ministarstvo hrvatskih branitelja, Javni poziv za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj bio je otvoren od 4. veljače do 5. ožujka 2020. godine, a u otvorenom roku zaprimljene su 83 prijave za nagradu za kratku priču o Domovinskom ratu. Vrednovanje kratkih priča obavilo je Povjerenstvo za vrednovanje, imenovano Odlukom ministra hrvatskih branitelja u tri odvojena kruga, na temelju slijedećih kriterija za vrednovanje: jezično-stilske vrijednosti, estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada.

Popis nagrađenih i pohvaljenih priča donosimo u nastavku, a možete ih pročitati OVDJE.

I. NAGRADA u neto iznosu od 3.000,00 kuna

Naslov: „ Zbogom, Ljubo“
Autor/ica: Vilhelmina Lana Krajcer, učenica 1. razreda
Naziv i adresa škole: IV. gimnazija, Žarka Dolinara 9, 10000 Zagreb  
Profesor/ica:  Ana Samardžija Lujanac

II. NAGRADA u neto iznosu od 2.000,00 kuna

Naslov: „Krvave vode“
Autor/ica: Tea Oštrić, učenica 2. b razreda
Naziv i adresa škole: Gimnazija Petra Preradovića, Trg bana Josipa Jelačića 16, 33000 Virovitica
Profesor/ica: Vera Žužić

III. NAGRADA u neto iznosu od 1.000,00 kuna (pet ravnopravnih nagrada)

Naslov: „Srebrni prsten s bijelim kamenom“
Autor/ica: Domenika Potnik, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti, Voćarska 106, 10000 Zagreb
Profesor/ica: Katarina Škrabo

Naslov: „Rat je ono poslije rata“
Autor/ica: Lucija Vilić, učenica 2. d razreda
Naziv i adresa škole: II. gimnazija Split, Teslina 10, 21000 Split
Profesor/ica:  Ema Bodrožić – Selak

Naslov: „Prigušeni koraci prema budućnosti“
Autor/ica: Katarina Colnago, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti, Voćarska 106, 10000 Zagreb
Profesor/ica:  Andja Jakovljević

Naslov: „Prozor u prošlost“
Autor/ica: Maja Čalić, učenica 2. razreda
Naziv i adresa škole: Ekonomska i turistička škola, Ivana Gundulića 14, 43500 Daruvar
Profesor/ica:  Lovorka Levak

Naslov: „Uspomena na jednog dječaka“
Autor/ica: Lorena Filipović, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Opća gimnazija Županja, Veliki kraj 42, 32270 Županja
Profesor/ica: Dubravka Bilić

Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje pisano se pohvaljuju:

Naslov: „Slovo na papiru“
Autor/ica: Rea Matoković, učenica 3. k razreda
Naziv i adresa škole: Ekonomska škola Požega, Osječka 33, 34000 Požega
Profesor/ica:  Marija Šag Sadilek

Naslov: „Glas šutnje“
Autor/ica: Toni Krolo, učenik 4. razreda 
Naziv i adresa škole: Nadbiskupska klasična gimnazija  „Don Frane Bulić“, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split
Profesor/ica:  Vedran Torić

Naslov: „Misa“
Autor/ica: Amalija Danjek, učenica 3. f razreda
Naziv i adresa škole: III. gimnazija Zagreb, Kušlanova 52, 10000 Zagreb
Profesor/ica:  Maja Ilić

Naslov: „Rastanak“
Autor/ica: Kristina Vlašić, učenica 4. razreda
Naziv i adresa škole: Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića Dubrovnik, Poljana R. Boškovića, 20000 Dubrovnik
Profesor/ica: nije navedeno

Naslov: „Dolor, doloris, m.“
Autor/ica: Marija Bošnjak, učenica 3. razreda
Naziv i adresa škole: Srednja škola Ilok, Matije Gupca 168, 32236 Ilok
Profesor/ica: Ines Kraljević

Članovi Povjerenstva za vrednovanje obrazložili su svoje odabire:

„Inter arma silent Musae – U ratu šute muze ili malo slobodnije: Kad se vodi rat, nitko ne misli na umjetnost. Očito su se ratovi promijenili od vremena kad je nastala ova poslovica. Čovjek se promijenio. I umjetnost se promijenila – ne može je više uplašiti topovska grmljavina. Jer umjetnost je stvaranje i može nadjačati ratno uništavanje.  Tako je bilo u Domovinskome ratu. Svatko je imao svoje oružje: riječ, glazbu, pušku ili stetoskop. Trideset godina kasnije srednjoškolci pretvaraju sjećanja i dokumente u kratku formu umjetničke priče kako bi male slike i sudbine iz tog teškog razdoblja ostale zapisane u vječnost umjetničke riječi.

Pobjednička priča donosi posljednje trenutke dvojice vojnika, dvojice prijatelja. Duboko, živo i potresno portretira glavne likove Ljubu i Ivana. Mjesto radnje Vukovar. Dan koji svi pamtimo – 18. studenoga.  Fabula je zbijena u nekoliko stvarnih sati, ali u retrospekcija donosi bljeskove ljubavi i sretnijeg života našeg junaka. Vješto vođena priča završava u poanti koja je i sam naslov. Katarza u čitatelja je neizbježna. Povjerenstvo je bilo jednoglasno. Iznenađenje je bilo to veće kad smo, otvarajući zaporke, vidjeli da je ovu snažnu i tragičnu priču napisala gimnazijalka, učenica prvoga razreda.

Drugu nagradu dobila je priča Krvave vode. Iz perspektive devetogodišnje djevojčice Fride pred čitateljem se otvara potresna priča o pokušaju da se strahotne stvari ublaže – kada krv na stubištu postaje sok od višnje. Dječja nevina duša može u to i povjerovati. Ovo je priča o majčinskoj nevjerojatnoj ljubavi koja svoje dijete pokušava zaštititi i fizički, ali i duhovno: „To su baloni puni crvene boje“, govori majka, to nisu bombe, zato ljudi po sebi imaju crvene tragove. Pokušava slikama rata dati svakodnevni obris. Frida zna da to nisu baloni i zna da joj je majka poginula.  Na kraju priče Frida se otkriva kao odrasla žena kojoj su baloni crvene boje obojili život tamnom nijansom.

Pet trećenagrađenih priča donose različite motive. Iz perspektive ratnog vojnog invalida nižu se slike teškog ranjavanja minera, bolnice, invalidskih kolica, patnje… ali kraj je optimističan: kolica su motivacija, sreća da se može živjeti (Rat je ono poslije rata). Temeljni motiv priče Prozor u prošlost postaje maskirna košulja, puna rupa, negdje u dnu ormara. Pronašavši tu košulju, kći hrvatskoga vojnika shvaća njezinu simboliku jer ta košulja nije samo stari odjevni predmet nego sjećanje. Djeca su česti likovi priča u ovome natječaju, što je i razumljivo jer ih i pišu djeca. Tako je i u priči Prigušeni koraci prema budućnosti. Djevojčica Tonka i dječak Karlo bivaju nemilosrdno ubijeni, a samo su se htjeli malo igrati među porušenim kućama. Uspomena na jednog dječaka uspomena je na strica Hrvoja koji nije dočekao da vidi svoju nećakinju, ali sjećanje na njega ostaje zauvijek.  Srebrni prsten s bijelim kamenom donosi priču o ratnoj traumi koja traje već dvadeset godina. To je lijepa priča bračnoj ljubavi i strpljenju koja može zacijeliti rane.

Svaka pristigla priča otkinula je jedan djelić sudbine i jednu sliku svijeta ratne prošlosti i oblikovala ih za nov književni život. Zato muze ipak ne šute. One pjevaju.

Broj nagrada ove je godine bio premali da bi se odalo priznanje svim učenicama i učenicima koji su napisali zapažene priče. Stoga je još pet priča pisano pohvaljeno.“