Historija zvona

Iz dubina mračnih tornjeva razliježu se simfonijske jeke uskršnjih zvona. Naraštajima ljevači zvona prenose znanja (od grada do grada), ponegdje i do četrnaest koljena s oca na sina. Pisana vrela posvjedočuju da se već u Marcijalovim Epigramima spominju neka zvona (gong ili cimbal). U skladnim ljepotama ritma, nerijetko odzvanjaju u pedesetak različitih melodija. I tako vjekovima nastajahu impresivne skladateljske partiture, višeglasja akorda u molu… duru…

U primorskim krajevima, iznad ogoljelih stjenovitih rasjeda, osobito su vrijedna udivljenja prostodušne trodijelne preslice ranih predromaničkih crkvica. Među kojima se posebice ističe devetstoljetna budvanska ljepotica (u jugozapadnom dijelu staroga grada) Sancta Maria in Punta ili Sancta Maria Buduensis. Ovo minijaturno kameno zdanje potječe iz osamsto četrdesete godine, izgradili su je revni isposnici sv. Benedikta i danas predstavlja samo tek omanji dio nekada širega kompleksa benediktinskog samostana.

Usto postoje i zvona koja nikada nisu zazvonila, i koja nigdar neće zazvoniti. Riječ je o nadaleko poznatom rartitetu zvonoljevačkih obrta, čuvenom spomeniku ruske (pravoslavne) kulture, Carska zvona (Car Kolokol) u Kremlju iz tisuću sedamsto trideset druge. Nadasve nepravedan usud najvećega zvona na svijetu lijevanog u devetnaest peći (195 tona, 6.60 m). Uz budvanska i kremljska, svakako je vrijedno spomenuti i grčevitu borbu narodnog prosvjetitelja i plebejska tribina fra Grge Martića, kojemu je nekim višnjim mirakulom pošlo za rukom da od Osman Topal-paše tisuću osamsto šezdesete pridobije blagonaklonost i ponajprije zazvoni svojim kreševskim… pa desetak godina kasnije i sarajevskim zvonima…

Povijest zvona slična je povijesti rađanja i umiranja čovjeka. Pobožanstvenjena. Rđava. Neizvjesna. Epska… U jednom trenutku rastaljuju se poradi suludih vojničkih pohoda (glomaznih topova, kugli, sablji), a u drugom već kuju u ljestve koje vise između neba i zemlje. Namah u grimizu krvi, povezuju i razdvajaju. Povrh samozatajnosti mistična trenutka, ti neobični cvjetovi kamenih gorostasa posvećuju milost pred vječnim prijestoljem Mudrosti… dviju obećanih duša…

Zvona. Polaganim taktom skrovitih meštarskih radionica, u svome tihom nastajanju, oblikuju se u zvonolike ruine bakrenih vijenaca. U višestoljetnim pokretima vještih majstorskih ruku, kao nekad hitni brzojavi (nijemi glasnici telegrafskih žica) navješćuju… Umiruće čase redovnika. Nedjelje. Svečanosti. Ure za molitvu. Ispraćaje. Nevremena. Ustajanje robova. Glad. Opsade. Pošasti. Predaje…

Odvajkada se na njima mogu iščitati raznoliki motivi reljefa, osebujna rješenja intrigantnih kovačkih izraza. Mesingana slova. Krsna imena. Signature izlijevanja. Brončane ruže, dekorativni pečati i grbovi nekih ckvenih prelata, plemićkih dobročinitelja. Gdjekad su postajali i prestižni statusni simboli, privilegirani društveni amblemi za ugledne dvorske aristokrate, gradske patricije, cehovske zanatlije…

Na kraju, ostaju tek (ne)upražnjena snatrenja sitnih sati gluhe noći: koliko su samo puta pozvonila svojim pomrijelim zvonarima, njihovoj čednoj dici… i ženama u crnini… Historija zvona o tome šuti, ne bilježi…

Autor teksta Dražen Zetić rođen je 1980. u Gradačcu u BiH. Studirao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Objavio je tri zbirke pjesama i nekoliko samostalnih izložbi fotografija. Član je Društva hrvatskih književnika, Kršćanskog akademskog kruga i Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809.