18. srpnja 1870, prije točno 150 godina, izglasana je na I. vatikanskom koncilu konstitucija “Pastor Aeternus”, koja definira dogme o papinu primatu i nepogrešivosti.

Kada je riječ o papinoj nepogrešivosti, sama konstitucija nalaže kako je njegovo naučavanje nepogrešivo “kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve“ (DH 3074).

No što to zaista znači? Odgovor možemo pronaći u zapisu s generalne audijencije Ivana Pavla II. iz 1993, koju prenosi Vatican News.

Nepogrešivost nije dodijeljena rimskom papi kao privatnoj osobi, već u onoj mjeri u kojoj ispunjava dužnost pastira i učitelja svih kršćana. On to također ne ostvaruje kao autoritet po sebi ili sam za sebe, već “po svojoj vrhovnoj apostolskoj vlasti” i “božanskom pomoći koja mu je obećena u blaženog Petra”. Na koncu, on ju ne posjeduje kako bi mogao njome raspolagati ili računati na to u svim okolnostima, već samo kada govori “ex cathedra” i samo u onom području doktrine koji je ograničen na vjerske i moralne istine, kao i one usko povezane s njima (…). Papa mora djelovati kao “pastir i liječnik svih kršćana”, proglašavajući istine koje se tiču “vjere i morala” izrazima koji jasno odražavaju njegovu namjeru definiranja određene istine i zahtjev da je se svi kršćani potpuno pridržavaju.

To se dogodilo, primjerice, pri definiciji Marijinog Bezgrješnog začeća, kada je Pio IX. potvrdio: “To je nauk koji je Bog otkrio te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i odano vjerovati”; kao i u definiciji Uznesenja Blažene Djevice Marije, kada je Pio XII. kazao: “Vlašću Gospodara našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlašću izjavljujemo i definiramo kao božansko otkrivenu dogmu … itd.” U ovim uvjetima može se govoriti o izvanrednom papinskom učiteljstvu čije su definicije nepromjenjive “same po sebi, ne snagom suglasja Crkve” (…) Vrhovni poglavar Katoličke Crkve može provoditi ovaj oblik učiteljstva. Ovo se i više puta dogodilo. No mnogi također nisu to prakticirali. 

Dakle, kako će se i teolozi složiti, tri su uvjeta u kojima se papino naučavanje smatra “ex cathedra”, odnosno nepogrešivim: kada naučava kao Petrov nasljednik, upotrebljavajući sav svoj apostolski autoritet, kada je riječ o nauku koji se odnosi na vjeru i moral i kada se izričito definira ono što se u Crkvi treba držati kao objekt vjere.