Mons. Georg Ratzinger, stariji brat pape emeritusa Benedikta XVI., preminuo je u srijedu 1. srpnja, u 96. godini života. Njegovom smrću Papa emeritus izgubio je i posljednjeg živućeg člana obitelji. Zaređeni za svećenika na isti dan, dvojica braće, jedan glazbenik i voditelj svjetski poznatog zbora, a drugi znameniti teolog, biskup, kardinal i papa, bili su uvijek blisko povezani. Braća su održavala susrete četiri puta godišnje u najznačajnijim trenucima, za obljetnice i rođendane. Bili su to jednostavni privatni posjeti puni blizine i pažnje, o čemu je jednom posvjedočio stariji brat Georg: “Za mene je to povratak kući, kad jedan drugome pripovijedamo što ima novoga. Dom je susret s mojim bratom, ma gdje bio. I osjećam da je ovdje i papina obitelj postala moja obitelj. Razgovaramo o Regensburgu, susjedima, ljudima koje odavno poznaje, kolegama sa studija. Svakog jutra mislim na njega želeći mu da ima zdravlja i snage potrebnih da ispuni svoje poslanje.”

Toliko je malih svakodnevnih priča koje bi se mogle ispričati, ali su privatne i dva brata oduvijek su voljela svoj mali svijet. Toliko da su na jednom neplaniranom putovanju Benedikta XVI. u Regensburg novinare molili za diskreciju.

Ali ostaje sjećanje na njegove riječi, na “malog brata”, jer mons. Georg je bio stariji brat. To sjećanje je za života podijelio s javnosti u intervjuu za Aci Stampa.

Prvo sjećanje na “malog brata”

Teško je sjetiti se. Malo se sjećam njegova rođenja, bili smo mali i čak ni kod krštenja nisam bio prisutan jer je odmah kršten, a mi stariji brat i sestra nismo išli, jer je bilo tako hladno. Onda je ovaj mali dječak ušao u naš svakodnevni život i iskreno nisam znao što bih radio s tako malim djetešcem.

Kad smo malo odrasli i postali dječaci puno smo se igrali zajedno i puno toga činili zajedno. Naravno, u početku sam bio više povezan sa sestrom, jer smo bili dvoje najstarije djece u kući, ali s godinama sam izgradio intenzivniji odnos s malim bratom. Nas dvojica smo zajedno gradili jaslice, a među najčešćim igrama su bile one duhovne, mi smo ih zvali “igre župnika”. Toga smo se igrali nas dvojica, sestra nije sudjelovala. Slavili smo misu i imali misnice koje je baš za nas napravila mamina krojačica, a izmjenjivali smo se u ulozi ministranata.

Sjemenište i strast za liturgijom, glazbom, učenjem…

Bio je to kontinuirani razvoj. Od rane dobi živjeli smo s ljubavlju prema liturgiji i to se korak po korak nastavilo u sjemeništu, ali nije bilo glazbe izvan liturgije. To je bila cjelina.

Nakon prve mise

Razdvojili smo se na tri godine, jer je 1947. Joseph otišao u München, a 1950. godine našli smo se u Freisingu. Nakon ređenja, od studenog 1951. do listopada 1952. bili smo u susjednim župama u Münchenu koje je dijelio samo jedan park. Ja sam imao crkvu svetog Ludviga, a Joseph je bio u crkvi Predragocjene Krvi.

Joseph je prihvatio mjesto profesora u Bonnu, uzimajući u obzir potrebe obitelji. Godine 1955. naši roditelji su se međutim preselili u Freising, a 1956. pridružila im se i naša sestra. Kad god sam bio slobodan, i ja bih im se pridružio u Freisingu. Mali brat je bio orijentir za sve, to nam nije predstavljalo problem.

Joseph Ratzinger postaje biskup i kardinal

Prije smo bili razdvojeni dok je Joseph bio u Bonnu, Münsteru i Tübingenu. Onda smo se na kraju našli u Regensburgu. Ja sam vodio zbor Domspatzen, a moj brat je bio na sveučilištu. Bilo je to vrlo lijepo i intenzivno razdoblje, mi braća i sestra ponovno smo se okupili. Naravno, s imenovanjem i premještajem u München, iako udaljenost nije bila tako velika, više nas je udaljavao nedostatak vremena, jer je Joseph imao obveze kao biskup i kardinal.

Odlazak u Rim

Zapravo, preseljenje u Rim bio je na neki način gubitak, također zato što sam znao da je to velika odgovornost za mog brata i znao sam da ćemo imati malo kontakata.

Tri puta godišnje odlazio sam u Rim, pogotovo ljeti, a na Božić su moji brat i sestra dolazili k meni, u njegov dom u Pentlingu do čega mu je jako stalo, to je bio njegov vlastiti dom. Uglavnom su bili točno određeni susreti kao za Uzašašće, kad bi moj brat dolazio duhovno se povući te bi ostajao nekoliko dana u Pentlingu. U kolovozu smo zajedno odlazili na odmor, u Bad Hofgastein, u Bressanone, u Linz.

Razdoblje razdvojenosti

Najljepši trenutak uvijek je bio povratak kardinala u svoju zemlju. Sletio bi u München, po njega bi otišao g. Künel, a kad sam još bio voditelj zbora, došao bi na svečanu večeru. To je označavalo početak odmora i bilo je jako lijepo, a onda, nakon što sam otišao u mirovinu, večera se održavala u Lutzgasseu, gdje i danas živim. Bio je to pravi pozdravni ritual, iako više nije bilo nastupa zbora. I uvijek bi večera bila sastavljena od odabranih stvari koje je posebno volio.

Sjećanje na prošlost

Naša sestra Maria upotpunjavala je trio. Otkad je nema, nema više ni trija. Naravno, njezina je prisutnost podsjećala na naše roditelje. Iako ih nije bilo, ona je uvijek bila osoba koja nam je budila sjećanje na njih.

“Mali brat” postaje papa

Tijekom konklave nikad nisam mislio da bi moj brat mogao postati papa. I drugi su me to pitali, ali uvijek sam bio uvjeren da to nije moguće, jer je bio već prestar. Sjetio sam se pape Ivana XXIII. koji je također bio godinu dana mlađi, a onda se Zbor kardinala smanjio. Papa Pio XII. nije više imenovao kardinale, pa je stoga i izbor bio ograničen. No, 2005. to više nije bilo tako, zbog čega on to nije očekivao.

A onda, kad je stigla vijest, prva reakcija bila je tuga, jer sam bio svjestan činjenice da će kao papa biti odvojen od svog privatnog i osobnog života. Ali nisam znao da je moguće održavati vrlo osobni odnos s papom i susretati ga, uz sve privilegije pri dolasku i odlasku. Imam sve povlastice susresti papu kao brata.