Devetnica Gospi Fatimskoj za budućnost Hrvatske, inicijativa Pokreta za obraćenje i mir, potaknula je Lauru Mihanović iz Zadra da uđe u posebni osobni molitveni pothvat zaziva Božje pomoći za nadolazeće vrijeme u Hrvatskoj. Od 26. lipnja do subote 4. srpnja, Laura je svakog dana išla na Križni put dužine 2,5 km koji se nalazi na brdu u prirodi iznad mjesta Posedarje uz Jadransku magistralu, gdje je uz velike kamene postaje isklesanog prikaza Isusove muke molila za blagoslov domovine.

U dolasku, penjući se brdom Brisnica do vrha od 200 m nadmorske visine, molila je pobožnost Križnog puta, a u povratku s brda do podnožja molila je otajstva krunice. Za to učiniti, Laura se trebala odvažiti. Gotovo dvosatna pobožnost tih devet dana ujedno je bila pobjeda nad strahovima koje je imala, a Božja pratnja očitovala joj se i na neočekivane načine.

Predala sam Kristu sve strahove.”

„Kad sam vidjela poziv na Devetnicu Gospi Fatimskoj, spontano mi je došlo pitanje: ‘Bože dragi, pa što ja činim?’. Osim što sam imala želju moliti tu Devetnicu, upitala sam se što mogu ja kao Laura, kao žena, majka, Hrvatica, napraviti za ove izbore, za našu domovinu? I u sekundi mi je došlo: ‘Pa zašto ti ne bi odlučila devet dana ići moliti Križni put u Posedarje?’. Dakle, to je tu. Ja to ne bih niti nazvala žrtvom. To je takav blagoslov. Sjesti u auto, voziti se dvadesetak minuta od Zadra do Posedarja. Ta me Devetnica potaknula da mogu i ja nešto učiniti. Duh me nadahnuo da ja to mogu učiniti. Više od toga i manje od toga ne bih trebala. Cijelim putem molitve na brdu bila sam sama. Ja, koju je inače strah pomaknuti se sama bilo gdje, sada sam išla sama, bez trunke straha u sebi. Nigdje nikog. Ja, sama sa Samim. Kako je to bilo lijepo!? Prvi dan krenula sam, od muža napola ‘puštena’. Najprije kaže, ‘Ajde, ajde’, a kad krenem: ‘A di si sad mislila, a triba sam ići tamo, posao’. Djeca su se kupala u bazenu. Blagoslovila sam ih i otišla. Nakon desete postaje zvoni mi mobitel, zove muž. Kaže: ‘Ženo, ne moraš se ti brzati, ti to u miru, polako, ja ću ići ujutro’. Eto, što već to nije bio plod Božjeg djelovanja!? Svaka mala sitnica. Najprije da sam se odlučila za to. Drugo, da sam išla sama, mene koju je svega živoga strah, ljudi to ne mogu ni vjerovati, naizgled kad me vide, da sam takva. Ali znaju moji roditelji, sestra, muž, djeca. Predala sam Kristu svoje strahove u Njegovo milosrdno srce. Prezadovoljna sam. Ne u smislu da mi je sve razriješeno, možda i nisam dobila sve odgovore, ali prezadovoljna sam što sam krenula“, započinje Laura o svom ozbiljnom molitvenom pothvatu, s elementima avanture.

Sve te dane dok je bila na Križnom putu na brdu, imala je odsutnost straha od samoće, a inače se uvijek boji kad je sama. Baš je to mogao biti faktor koji bi je udaljio od izvršenja te nakane. „Apsolutno. Kad bismo gledali prepreke, kad bih mislila na to da sam sama u takvom okruženju, u prirodi, daleko od kuće i ljudi, ne bih nikad išla. Ali nisam dozvolila da razmišljam tako jer sam jednostavno htjela to učiniti. Imala sam odluku i vidim kako Bog, kad mrvicu otvoriš, kad imaš odluku, blagoslovi i čudesno uzvrati, oslobodi. To sam rekla i mužu: ‘Ja idem!’.

Privatni album Laure Mihanović

Daleko od toga da me moj muž sputavao, apsolutno je učinio sve što je mogao, brinuo je o djeci kad sam odlazila, kombinirali smo se zbog posla. Ali htjela sam barem one barijere koje su mi poznate, odmah presjeći u startu. Jedan svećenik je rekao da ružne misli koje nam dolaze, možemo odmah blokirati u startu. Tako sam i učinila. Tijekom molitve na brdu u mom srcu svašta se događalo. S druge strane, divno je imati ovu raspoloživost za vršiti odluku koju si donio – kad imaš cilj. Postoji krajnji cilj, neprolazna sreća i ove usputne srećice. Za boljitak našeg naroda i države. Malo što mogu učiniti za našu najdražu domovinu, pa sam osjetila potrebu učiniti ovo, za našu djecu, obitelji. Neka to bude na hvalu Gospodina koji me pratio cijelim putem. Na kraju krajeva, ta ideja i želja da idem je i došla od Njega. Ja sam Njemu samo zahvalna da sam mogla u tome sudjelovati, svaki dan ići na Križni put. S druge strane, ljuta sam na sebe, jer sam u tom vremenu razmatranja pomislila koliko stvari u životu sam mogla učiniti bolje, drugačije, da sam to uvijek solila na ovakav način. Moliti krunicu svaki dan, križni put, koje blago!? Koji blagoslov!? Ovo je baš dar Božji!“, kliče Laurina duša.

No, kada je započinjala brdski put molitve prvog dana, bilo je drugačije raspoloženje. „Išla sam srca skršena. Kao da mi je bio kamen na srcu, zbog ludila u ovom vremenu, zbog maski, upozorenja, pustih stvari koje nas kače ako se iti malo pobuniš, odnosno kažeš istinu. Prijete nam koječim. Čim sam počela moliti krunicu kad sam sjela u auto, počela mi je odmah padati ta težina sa srca. Išla sam zbog velike potrebe, predati sve našoj Majci. Nisam više mogla nositi težine svega što nas okružuje, što nas pogađa i kao roditelje, predati Onoj koja me razumije. Osjećam majčinsku težinu u ambijentu koji ugrožava obiteljske vrijednosti. Treba mi Majčin zagrljaj. Čim bih krenula put Posedarja, bila sam zadovoljna. Došla mi je misao: Ti, Bože, jak u meni, ja slaba u Tebi. Predivno je gore, na vrhu Križnog puta. Tišina, mir, radost… Koje neograničavanje, koja sloboda, prelijepo“, pripovijeda Laura.

Kao brižnu i savjesnu majku, pogađaju je napadi u društvu na obitelj. Osobito danas nije lako biti roditelj, odgajatelj. „Da se pouzdam u sebe, bili bi mi strašno. Svjesna sam da u današnjem svijetu možeš odgojiti dijete jedino uz Duha Svetoga i Božju pomoć. Sve predajem u Božje ruke. Drugačije, ne znam kako bih, kad vidim s čime smo sve okruženi. Banalni primjer. Naša djeca nemaju mobitele. I onda, boriš se zbog toga sam sa sobom. A znaš da uopće ne trebaš ulaziti u tu borbu, jer znaš da im je to trenutno nepotrebno. Ako im u zamjenu za sebe dam mobitel. Djecu se ne može izolirati, ali možeš im objašnjavati. Važno je biti zajedno, važna je prisutnost roditelja, smijati se, plakati, prolaziti sve zajedno. Sin Duje je 3. razred, kćer Donata 1. razred. U školstvu ne postoji vrijednosni sustav koji dijelimo mi kao majka i otac. Zdravstveni odgoj je bezobrazno ušao u školstvo i provlači se. A na čemu počiva, tko želi istraživati, može vidjeti. Neki sadržaji u nekim lektirama su gnjusni. Ja nemam jačinu i snagu intelektualnog nastupa da bih ulazila u sve to na način kako se bore neki ljudi koji su se aktivirali u politici, koji mene raduju. Ali ono što mogu učiniti, ja mogu moliti za to. Jer mi kršćani smo pozvani moliti da Duh Sveti pohodi ljude koji jesu raspoloženi mijenjati stvari koje nisu dobre. To je kao i u vlastitom životu. Ako ti nešto ne čini dobro, moraš se trgnuti, moraš maknuti to što nije dobro, da bi mogao ići naprijed“, poručuje Laura.

Privatni album Laure Mihanović

Molila je uz razmatranja ‘starinskog’ križnog puta kojega su za vrijeme karantene ona i susjeda molile u kućnom dvorištu: „Ta razmatranja su divna, tradicionalni Križni put, očitava svima nama ono što jesmo, jad i bijeda. Molila sam, između ostalog: ‘Predobri Isuse, zahvaljujem ti na milosti koju si mi udijelio pri ovoj pobožnosti. Primi tu moju bogoljubnost na slavu Muke svoje, na zadovoljštinu za moje grijehe, na utjehu i pomoć dušama u čistilištu’.“

Svih devet dana bile su visoke vrućine. Nekoga bi i to moglo pokolebati. „Meni glavni problem nikad nije bila vrućina. Ne kažem da vrućina nije oblik teškoće. Ali meni osobno nije. Ono što je meni bilo problem je sama spoznaja da sam odlučila, ‘ko išao – ‘ko ne išao sa mnom, ja idem. Dakle, samoća, u mom strašljivom pogledu. Ja nikad nisam bila na neki način sama. A taj Križni put u prirodi je put uzbrdo, šuma, tu ima svega, meni je više to bilo. Draže mi je bilo ići jutarnjim satima, jer mi je uvijek jutro draže nego noć, ali nekad sam zbog posla morala ići i predvečer. Jedan dan me uhvatilo u 20 sati pred kraj Križnog puta i tad sam se borila sa svojim strahovima. Onim ljudskim strahovima kojih se želim osloboditi, koje sam isto predavala Kristu. Čak je jedanput kad sam se spuštala s brda, ispred mene prošla zmija. A mene zmije ne da je strah, nego to uopće ne mogu zamisliti, da prođe kraj mene. I točno sam vidjela kako je Bog izlio obilje blagoslova. Zmija sto metara ispred mene, mene uopće nije obadivala (skrenula pažnju prema meni). Ni ona mene, ni ja nju. Kao đavao koji bježi od Krista. To sam pomislila u tom trenutku.  Nisam se uopće prestrašila. Sekundarno su me prošli trnci, molila sam krunicu. Sad kad se toga sjetim, prođe me jeza, jer meni je i glista grozna, a kamoli ne zmija. Ja sam dijete iz grada, sa zadarskog poluotoka, nenavikla na ikakve beštije. Samo mi je tada prošla kroz misli ona Božja riječ: Gazit ćete po zmijama, neće vam nauditi, bježat će od vas Đavao. Tako sam osjetila tu Božju prisutnost i jačinu da mi nitko ništa ne može. Čak ni zmija. Fizički se moriš tijekom takvog Križnog puta, ali mislila sam i na to kako smo puno toga prepustili slučaju. Zašto nam se sve događa na način kako je? Zato što svatko od nas nije uzeo svoj dio za ozbiljno. Prva ja. Idemo linijom manjeg otpora“, upozorava Laura.

Molila je za domovinu, za izbore, za život.

Domovina joj je jako na srcu. „Moja nakana je bila za domovinu, za izbore, a to podrazumijeva sve stvari koje se tiču svakoga od nas u životu. Ja sam dijete rata. Imala sam 1991. g. 11 godina kad je rat počeo. Tada je moja majka odvela sestru i mene kod njenog oca u Sloveniju tri mjeseca. Ja sam tada užasno trpjela. Meni je bilo strašno biti odvojen od našeg oca. Jako sam vezana za njega, imam oca koji je vrlo brižan. Dok sam molila Križni put i bila u mislima na djecu poginulih branitelja, pitala sam se koliko djece je ostalo bez oca. A ja imam privilegiju da još uvijek imam roditelje. Moji roditelji su uskakali sad i za čuvanje djece, kako bih mogla ići na Križni put. O tome inače ne razmišljamo, a to bi nas se trebalo ticati. Ako nije dobro drugome pokraj mene, kako može biti meni dobro? A mi zatvorimo oči, stavimo barijere i mislimo da ćemo tako ići naprijed. Ali nećemo. Molila sam i Križni put za domovinu, od hrvatskih branitelja, divan tekst. Razmatrala sam kako su naši branitelji sa srcem, bez kalkulacija ulazili u obranu naše zemlje, da smo zbog njihovog srca i ljubavi prema domovini mi dobili našu domovinu. Koliko često na taj način razmišljam? Smatrala sam da mi domovina pripada, da je to jednostavno došlo, da se to podrazumijeva. Ali to se ne podrazumijeva. Jer toliki su mladi, tolika djeca ubijena, tolika djeca su ostala bez oca i majke. Prolazile su me mnoge misli, o braniteljima čija tijela još nisu pronađena, mislila sam na dragovoljce i iz drugih država, poput Jean Michel Nicoliera, ubijene  djece, nevine“, s pijetetom će Laura.

Na vrhu toga Križnog puta podignut je veliki kameni križ posvećen nerođenima i zagovornicima života. Pred njim se Laura zaustavljala u molitvi, nakon zadnje postaje. „Bože, koliko ubijene djece? Ne sudim te žene. Mnoge od njih prisiljene su to učiniti. Ali muči me kako doktori mogu ubrizgavati te otrove u djecu? Kako ginekologinje mogu to činiti? Zbog novaca, zbog čega? Koliko majki je prevareno kod pobačaja, koliko su stvari krivo postavljene? Ali, ako čuješ majku koja je to učinila, pa cijeli život ne može doći sebi zbog toga, iza toga stoji veliko trpljenje, krik te djece i prolivene krvi“, žalosno će Laura. Vjeruje da dolaze bolji dani zbog hrabrih i angažiranih kršćana i svjedoka, koji su spremni izložiti se. Ističe da je „Duh Sveti onaj koji privlači. Unatoč svih naših ljudskih slabosti, Duh Sveti oduševljava ljude. Zato imam nadu da nam se Bog već smilovao. Nazire se sunce. U mom srcu živi da Bog ljubi hrvatski narod. Ono što nam je sv. Ivan Pavao II. rekao: ‘Papa vas voli, Bog vas voli. Otvorite širom vrata Kristu’.“

Zadnjeg dana u molitvi i pobožnosti Križnog puta na brdu Lauri su se pridružili suprug i djeca te sestra sa svojom obitelji. Podržao ih je i svećenik misom koju je slavio u kapeli sv. Josipa na početku toga Križnog puta u podnožju brda.

A odmah prvog dana pobožnosti Laura je doživjela i iznenađenje. „Nakon druge postaje, počele su me pratiti dvije mačkice. Do 12. postaje me pratila crna mačkica. Rekla sam, ukoliko me bude pratila skroz do vrha brda i natrag, da ću je uzeti kući. I crna me pratila do vrha i nazad, a žuta je čekala u podnožju brda. Ali pazite. Ja uopće ne volim mačke. Dapače, meni su mačke bile, ono, Bože sačuvaj. Ali kroz njih sam tada samo vidjela život. Mi imamo dvoje djece, suprug i ja smo uvijek raspoloženi u toj želji, biti otvoren životu, ako Bog da. I na prvom danu Križnog puta preda me dolaze dvije mačkice. S tim da je naša kćer Donata htjela psića za kućnog ljubimca. I muž je bio raspoložen primiti ih. Nazvala sam muža s brda i rekla mu: ‘Prati me mačić, ne mogu vjerovati. Marko, ja njega ne mogu ostaviti. A dolje me čeka još jedan’. Muž mi je samo rekao: ‘Pa ne možeš, ženo, uzeti jednoga, a drugoga ostaviti, da i njega ne uzmeš’.Tako da sreći nije bilo kraja kad sam ih obje donijela kući. Sad djeca imaju obavezu i radost. Bili smo rekli Donati da mora štedjeti kune, da kućni ljubimac i košta. A sad je Donata rekla: ‘Gledaj mama, Bog mi je providio kućnog ljubimca, i to bez novaca’. To je baš sve Božje, samo treba čitati. Slabo čitamo znakove“, kaže Laura, domoljupka. Nosi i naočale na kojima je šahovnica. Sin Duje dobio ih je za svoj rođendan uz Svjetsko prvenstvo 2018.  g. „Mama je žicala te naočale i još ih nisam vratila“, kaže.

Ističući važnost da se odluke u životu, ne samo izborne, donose u molitveno – duhovnoj pripravi i razmatranju, Laura Mihanović potiče: „Molimo za Hrvatsku. Nisam obeshrabrena. Možda bih bila obeshrabrena da sam posustala, da nisam krenula u ovu odluku koju sam htjela u srcu. Svatko od nas mora se naći u nekom svom djeliću na ovoj zemlji. Ja se osjećam mala u nekoj političkoj borbi, pa sam imala potrebu to napraviti na ovakav način. Osjećam se itekako ohrabrena, osjećam Božju blizinu. Trebamo moliti. Bog nas ljubi. Bog ljubi hrvatski narod. Mislim da svatko u svom životu može osjetiti svoje slabosti, grijehe, ali i Božje milosrđe. Molila sam i Križni put sv. Faustine u kojem se kaže da Bog najviše ljubi one koji se pouzdaju u Njegovo milosrđe. Budimo srčani, iskreni i budni. Svi naši ljudski idoli trebaju padati. Jedino Ime pred kojim smo pozvani nakloniti se je Isus Krist! Osjećam radost jer sam iskusila da mene i nas kao narod Bog voli i vodi, unatoč našim slabostima. Svima nam želim snagu od živoga Krista. Isus Krist je živ! Uskrsnuo je!“