U Katoličkoj Crkvi postoje posebne smjernice koje treba slijediti kako bi se osiguralo ispravno čitanje Biblije koja je vjerna svojoj izvornoj namjeri i u skladu je s kršćanskim vjerovanjem, donosi Aleteia.

Katekizam Katoličke Crkve donosi uvodno objašenjenje kako bi katolici trebali interpretirati Biliju:

“Često se tekstovi Svetoga pisma ne navode doslovno, nego im se u bilješci samo naznačuje mjesto (usp.). Da se dublje razumiju ti odlomci, treba pronaći same tekstove. Ta su biblijska mjesta od pomoći u katehetskom radu. Sitnija slova u nekim odlomcima označuju da se radi o bilješkama povijesne ili apologetske naravi ili o dodatnim doktrinarnim izlaganjima. Navodi iz otačkih, liturgijskih, učiteljskih ili hagiografskih izvora otisnuti su sitnijim slovima i uvučeno, a određeni su da obogate izlaganje nauka. Ti su tekstovi često izabrani za izravnu katehetsku upotrebu. Na kraju svake sadržajne cjeline, niz kratkih tekstova sažimlje u zgusnutim obrascima ono što je u izlaganju bitno. Tim sažecima ‘Ukratko’ žele se pružiti mjesnoj katehezi upute za sintetičke obrasce koji će se lako pamtiti.” (KKC 19-22)

Ovo su široke smjernice koje mogu biti teško razumljive. Primarna svrha ovih smjernica je objasniti kako se ne bismo trebali predavati iskušenju da određeni odlomak iz Svetog pisma izvučemo iz konteksta ili bez savjetovanja s poviješću i tradicijom Crkve.

Katekizam Katoličke Crkve dublje promišlja smjernice, objašnjavajući različite razine Svetog pisma kojih bi čitatelj trebao biti svjestan, priznajući brojne slojeve koje Biblija može ponuditi.

“Prema staroj predaji može se razlikovati dvostruki smisao Svetog pisma: doslovni i duhovni smisao. Ovaj potonji se opet dijeli na: alegorijski, moralni i anagogički. Kad se ta četiri smisla potpuno slažu, živom je čitanju Pisma u Crkvi zajamčeno sve njegovo bogatstvo. Doslovni smisao jest značenje što proizlazi iz riječi Svetog pisma, a utvrđuje se egzegezom, koja se drži pravila ispravnog tumačenja. ‘Omnes (sc. sacrae Scripturae) sensus fundentur super litteralem – Svaki se smisao (Svetog pisma) temelji na doslovnomu.’

Duhovni smisao. Zahvaljujući jedinstvu Božjega nauma, ne samo tekst Svetog pisma, nego i stvarnosti i događaji o kojima se govori mogu biti znakovi. Alegorijski smisao. Do dubljeg shvaćanja događaja možemo doprijeti ako prepoznamo značenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i krštenja. Moralni smisao. Događaji, o kojima Sveto pismo pripovijeda, mogu nas ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su ‘za upozorenje nama’ (1 Kor 10, 11). Anagogički smisao. Određene stvarnosti i događaje možemo sagledati u njihovu vječnom značenju, kojim nas uznose prema našoj domovini. Tako je Crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema.” (KKC 115-117)

Iznad svega, katolici se pozivaju da se oslanjaju na gotovo 2000 godina katoličkog učenja kako bi pomogli tumačiti Bibliju, pokazujući nam što je u skladu s namjerom izvornih autora i vjerovanjima najranijih kršćana.

Sjajan primjer kako pristupiti Bibliji nalazi se u sv. Augustinu. U pismu svetom Jeronimu je istaknuo: „Ako u tim spisima nađem bilo što što se čini suprotno istini, pretpostavljam da je ili kodeks netočan, ili da prevoditelj nije slijedio ono što je rečeno, ili ja je nisam pravilno razumio. “