U Općoj bolnici u Dubrovniku u ponedjeljak 15. lipnja preminuo je isusovac o. Roko Prkačin, u 89. godini života, 69. godini redovništva i 59. godini svećeništva. Pogreb o. Roka, u srijedu 17. lipnja, započeo je misom zadušnicom u 16 sati u župnoj crkvi Sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku te se nastavio ispraćajem na Gradskom groblju.
U Općoj bolnici u Dubrovniku dana 15. lipnja u 16 sati, preminuo je blago u Gospodinu isusovac o. Roko Prkačin, u 89. godini života, 69. godini redovništva, i 59. godini svećeništva. Pogreb o. Roka održan je u srijedu 17. lipnja na Gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku.
Roko Prkačin rođen je 16. kolovoza 1931. u Crnićima (općina Stolac), u obitelji pobožnih roditelja Ivana i Mare rođ. Bošković. U obitelji je bilo osmero djece. Njegova majka je u tajnosti molila da barem jedno od njene djece bude svećenik.
Neumorno se zauzimao za pokretanje procesa beatifikacije o. Petra Perice
Osnovnu školu započeo je u zavičaju, ali ju je zbog izbjeglištva pred četnicima morao završiti u Gradecu kraj Križevaca. Klasičnu gimnaziju započeo je u isusovačkom sjemeništu u Travniku (1944./45.), a kad su partizani 1944. protjerali isusovce iz Travnika i oteli gimnaziju, nastavio je školovanje u šalatskom sjemeništu u Zagrebu. U novicijat Družbe Isusove stupio je 4. kolovoza 1951. u Zagrebu na Fratrovcu. Studij filozofije i teologije završio je u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 30. srpnja 1961. Svećenički rad započeo je u Dubrovniku najprije kao odgojitelj, a zatim kao duhovnik đaka u sjemeništu (1961-1965). Licencijat iz teologije postigao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Poslije toga imenovan je učiteljem isusovačkih novaka. U teškom razdoblju krize duhovnih zvanja sedamdesetih godina, savjesno i odgovorno u novicijatu je poduzeo mnogo promjena. Pokazivao je mnogo strpljenja i razumijevanja u odgoju, na čemu su mu mnogi ostali vrlo zahvalni.
Nakon mandata učitelja novaka, počeo je doktorski studij na Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te je 1980. obranio disertaciju pod naslovom “Uloga i razvoj kristologije duhovnih vježbi Ignacija Loyole prema tumačenju Ericha Przyware”. Nakon doktorata nastavio je rad u školstvu i odgoju. Bio je duhovnik bogoslova na Jordanovcu, a potom trajno predavao duhovnu i dogmatsku teologiju na Teološkom studiju i Odjelu za kršćanski nazor Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, a zatim i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, do umirovljenja. Deset godina bio je tajnik i zamjenik isusovačkog provincijala. Zatim je ponovno bio duhovnik, pa šest godina rektor malog sjemeništa Družbe Isusove na Fratrovcu u Zagrebu i ravnatelj Doma duhovnih vježbi (1993-1999). U tom razdoblju, pod njegovom upravom obnovljena je zgrada sjemeništa. Bio je i poglavar Rezidencije Presvetog Trojstva („Centro Alleti”) u Rimu. Po povratku iz Rima, od 2004. djelovao je u isusovačkoj zajednici u Dubrovniku, kao ispovjednik, voditelj duhovnih vježbi i pisac.
Ostao je dosljedan svome mladomisničkom geslu: “A ja ću vrlo rado sve žrtvovati i sama sebe za duše vaše”
Na znanstvenom području, uz redovita predavanja, objavio je niz znanstvenih članaka iz područja duhovnosti. Vodio je mnoge tečajeve duhovnih vježbi i organizirao nekoliko seminara o njima. Dok je bio u Dubrovniku, osobito se posvetio proučavanju života i mučeništva o. Petra Perice, a rezultate tog rada objavio je u dvoma izdanjima knjige O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik (2014, 2019). Neumorno se zauzimao za pokretanje procesa njegove beatifikacije.
O. Roko ostaje u uspomeni braće kao vjeran isusovac, vrstan duhovni vođa i poznavatelj duhovnosti, vedar i komunikativan subrat, koji je ustrajno i bez pritužbi radio do kraja, trošeći se za Kraljevstvo Božje usprkos različitim zdravstvenim problemima. Ostao je dosljedan svome mladomisničkom geslu: “A ja ću vrlo rado sve žrtvovati i sama sebe za duše vaše” (2. Kor 12,15). Svećenički put dovršio je u Dubrovniku, gdje ga je i počeo, te počiva na Boninovu u društvu svoga uzora o. Petra Perice.
Podsjetimo na gostovanje o. Roka Prkačina na Hrvatskom katoličkom radiju i predstavljanje spomenute knjige o pjesniku i mučeniku kojega je o. Roko toliko cijenio:
Pomolimo se za pokojnika ugledajući se na molitvu kao duhovni lijek koji pomaže u vremenu teškoća, kako je on sam pojasnio u svome radu “Molitva kao duhovni lijek duše”. “Molitva kao duhovni lijek prvotno usmjeruje osobu prema Bogu i njegovoj volji. To osmišljava sve životne sastavnice, kako u zdravlju tako i u bolesti (…) Kršćanska molitva ulazi kao bitna sastojnica u vjerski život. Čovjek se u njoj uzdiže iznad sebe i u vjeri se susreće sa svojim Bogom. Tako je ta molitva teološka činjenica i nadnaravna tajna”, napisao je o. Roko Prkačin.