Eto to se dogodi kada postanete fini i bogati. Više ne možete vidjeti istinu. Možete previše toga izgubiti kada čujete istinu. Znam da je glavni problem duhovno sljepilo, ali i strah. Previše se bojimo. A ljudi koji se boje, bježe od samih sebe. Kada bježite od samih sebe, zbog nekog ste razloga nasilni jer niste svoji, ne posjedujete svoju dušu, pa udarate i šibate svijet i ljude oko vas. Nosite se sa zlom tamo negdje i napadate ga u drugim ljudima, jer ga niste susreli ovdje, u sebi.

Ljudi stvaraju smrt izvan sebe kada su u nju zaljubljeni ovdje, u sebi. Stoga nas Isus poziva da dotaknemo pitanje smrti prvenstveno u sebi. Mnogi su se ljudi sprijateljili sa smrću, toliko su se saživjeli s njenom sjenom da više niti ne znaju da je to smrtna sjena. Od kada je ljudskoj duši postalo ugodno sa smrću u sebi, jedina stvar koju zna činiti je stvarati smrt izvan sebe.

Ni blizu se toliko ne bojimo zla koliko se bojimo dobra

No evo Isusove strategije: Kada netko baci smrt prema vama u bilo kojem obliku (s oštrom riječi, nekim neljubaznim postupkom, nekim manipulativnim činom, potrebom da te kontrolira ili što drugo) i nasilno vas napada, uzvratite li mu istom mjerom, što ste postigli?! Samo ste povećali zlo, udvostručili problem. Niste našli izlaz, dapače, ulovili ste se u isto mjesto u koje su se ulovili i drugi. Stoga križ Isusa Krista stoji u središtu života i simbolizira ono što ljudsko biće, ljudska rasa čini dobroti. Pazite, ne bojimo se mi zla, nego dobroga. Mrzimo ga. Bojimo ga se. Ne možemo mu vjerovati jer nam nitko nije nikad dao hrabrosti da vjerujemo da bi dobro moglo biti u nama. Ni blizu se toliko ne bojimo zla koliko se bojimo dobra.

Pogledajte koliko i kako mrzimo sami sebe, kako ne želimo priznati da smo dobri, kako ne vjerujemo Evanđelju i Radosnoj vijesti koja govori: vi ste djeca Božja. Vaše vam je krštenje dalo vaše beskrajno dostojanstvo i nakon 60 godina još uvijek ne vjerujete svom krštenju. Samo ste katolici. Kada ćemo početi vjerovati Evanđelju?! Previše je to dobre, radosne vijesti za nas. Puno nam je ugodnije s lošom i zlom viješću. Stoga je Isus simbol onoga što ljudska vrsta čini dobroti: ubijamo ju.

Mi smo oboje: ubojice i razapeti. Beskrajno razapinjemo sami sebe. Mrzimo i uništavamo ono što je Bog stvorio

Isus, bezgrešni, došao je na svijet, On koji nikada ništa nije učinio krivo ili loše, i što smo mu učinili?! Ubili smo ga. No evo što Isus čini: On visi gol i krvav na križu, simbol promašaja, ranjenosti, gubitka… i ne uzvraća nam. On odbija uzvratiti pod cijenu svog života i tako zaustavlja tu vječitu ping-pong igru koju igramo stoljećima, kojom bacamo zlo i vraćamo ga natrag.

Kada vam netko čini zlo, ne mrzi vas, nego sam sebe. Ako uzvratite, samo ćete potvrditi njegovu zabludu i laž. I on će nastaviti vjerovati da ste vi taj koga mrzi. Pa što činiti?! Ne uzvratiti. Tada neće razumjeti. To će ga zbuniti. To je Isusov način, Njegova strategija. Križ nije tamo negdje vani, već je objavljenje onoga što se događa u nama. Mi smo oboje: ubojice i razapeti. Beskrajno razapinjemo sami sebe. Mrzimo i uništavamo ono što je Bog stvorio. Ubijamo dobrotu i kada dovoljno dugo stojimo pred križem, počinje nam svitati: o Bože, nisi tamo negdje daleko, već si objavljenje onoga što se oduvijek događalo u meni.

Ja sam Tvoje tijelo, a razapinjem se svakodnevno, mrzim se i ubijam. Mi imamo zgodnu riječ za to: „istočni grijeh“, beskrajna sposobnost koju ima ljudski rod za samouništenje i mržnju prema samome sebi. I to prenosimo s generacije na generaciju. Isus to prekida i sa svojim slomljenim i krvavim tijelom govori: „Stanite. Pogledajte me i vidite što činite svome tijelu, što činite sebi. Nemojte nastaviti mrziti moje tijelo, nemojte nastaviti ubijati moje tijelo.“ Ovo se ne može shvatiti izvan molitve i milosti, već jedino klečeći pred Raspetim.

Iz duhovnih vježbi s fra Richardom Rohrom „Slomljen, a blagoslovljen“, izvor: Book.hr