Iako je dobna razlika između braće godina i pol, povjerenje u Božji poziv ih je dovelo do toga da u svibnju 2020. zajedno budu zaređeni.
Braća Peyton (27) i Connor Plessala (25) iz Alabame u SAD-u su oduvijek bili vrlo bliski. Čak su u intervjuu za Catholic News Agency rekli kako su najbolji prijatelji, a dobna razlika između njih je sveukupno godina i pol.
Kao mladići su se zaokupljali s onime čime su se i ostali mladi zaokupljali: školom, izvannastavnim aktivnostima, djevojkama, sportom. Nakon toga mogli su odabrati brojne putove, no na koncu su opet završili zajedno, ovaj put predajući svoj život Gospodinu i Katoličkoj Crkvi ležeći pred oltarom. Braća su primili sakrament svetog reda na isti dan u Bazilici Bezgrešnog začeća u gradu Mobile u Alabami. Misa je održana bez prisustva naroda zbog mjere sprečavanje zaraze koronavirusom koje su i dalje na snazi u SAD-u.
Jedva čekam započeti
“Iz nekog nas je razloga Bog odlučio pozvati. Mi smo imali tu sreću što smo imali dobre temelje zahvaljujući svojim roditeljima i obrazovanju kako bismo mogli osluškivati njegov poziv i na njega odgovoriti”, rekao je Peyton. Izrazio je kako jedva čeka započeti s pastoralnim dužnostima: “Cijelo se vrijeme spremaš kako bi jednog dana mogao služiti i biti koristan. Toliko smo u bogosloviji razgovarali o planovima, snovima, željama i stvarima koje želimo učiniti u nekoj budućnosti… a sada je to sadašnjost. Jedva čekam započeti”.
Braća Plessala odrasli su u katoličkoj obitelji. Oba su roditelja liječnici te su poučili svoju djecu u vjeri, ali i krepostima kao što su dobrota, iskrenost, važnost biranja dobrih prijatelja te važnost obrazovanja. Te kreposti su se dalje razvijale i u sportu, kojim su se dječaci oduvijek aktivno bavili.
Pratio ih je jedan nedavno zaređeni svećenik koji je bio pun entuzijazma i radosti te je ostavio dubok trag na braću Plessala.
Peyton je priznao kako iako su obojica išli u katoličku školu gdje su im pričali svake godine o pozivu, nijedan nije ozbiljno razmišljao o svećeničkom pozivu sve do 2011. kada su išli na izlet sa svojim razredom u Washington D. C. kako bi sudjelovali u Hodu za život (eng. March for Life). Pratio ih je jedan nedavno zaređeni svećenik koji je bio pun entuzijazma i radosti te je ostavio dubok trag na braću Plessala.
Zahvaljujući svjedočanstvu ovog svećenika i drugih ljudi posvećenog života koje su sreli na tom putovanju Connor je promišljao o tome da uđe u sjemenište čim završi srednju školu, što je i učinio na jesen 2012.
Peyton je također osjetio poziv na tom putovanju, no njegov put do svećeništva nije bio toliko direktan kao onaj njegova brata. “Prvi put sam shvatio da bi to mogao zaista učiniti kada sam vidio tog svećenika koji je bio u takvom miru sam sa sobom te je bio tako radostan i zabavan. Pomislio sam kako je to jedan život koji bi zaista mogao živjeti”, rekao je, prisjećajući se te 2011. godine.
Želiš li zaista biti liječnik?
Unatoč privlačnome pozivu, Peyton je odlučio nastaviti sa svojim prvotnim planom studiranja medicine. Studirao je tri godine, a dvije godine je hodao s jednom djevojkom koju je upoznao na sveučilištu. Međutim, na trećoj godini studija, Peyton se vratio u svoj rodni kraj kako bi pratio učenike na putovanje kako bi sudjelovali na Hodu za život – isto putovanje na kojemu je osjetio poziv za svećeništvo. U jednom trenutku, za vrijeme euharistijskog klanjanja, Peyton je osjetio kako ga Bog upita: “Želiš li zaista biti liječnik?”
Odgovor je bio ne.
“U trenutku kada sam to čuo, moje je srce bilo mirnije nego je ikad bilo. Jednostavno sam znao – idem u sjemenište”, rekao je Peyton. “U tom sam trenutku osjetio da moj život ima smisao. Imao sam smjer u kojem krenuti, cilj. Znao sam tko sam”. Njegova spoznaja je također značila da će morati prekinuti s djevojkom, što je i učinio.
Connor se prisjećao telefonskog razgovora kada mu je Peyton rekao da dolazi u sjemenište. “Bio sam u šoku. Bio sam jako uzbuđen što ćemo ponovo biti zajedno”. Na jesen 2014., Peyton se pridružio svojem mlađem bratu Connoru.
No, iako su obojica bili na istome putu, svatko je pristupao posvećenom životu na svoj način.
Iako su oduvijek bili bliski, njihov se odnos još više produbio Peytonovim ulaskom u sjemenište. Većinu svog života, Peyton je bio taj koji bi savjetovao svog mlađeg brata. No, uloge su se obrnule kada je ušao u sjemenište. No, iako su obojica bili na istome putu, svatko je pristupao posvećenom životu na svoj način. Razgovor o njihovoj budućnosti kao svećenici, kažu, pomoglo im je u njihovom međusobnom odnosu.
“Peyton je uvijek činio stvari na svoj način jer je bio najstariji. Nije imao primjer za razliku od mene”, rekao je Connor. “Zato je meni možda i teže pala činjenica da nećemo biti isti. No mislim da u tome smo otkrili gdje su talenti i slabosti drugoga te smo se mogli više osloniti jedan na drugog”. Iako je Connor bio dvije generacije ispred, zahvaljujući bodovima koje je Peyton stekao za vrijeme studija medicine, braća su stavljena u istu generaciju za ređenje.
Sada kada su obojica zaređeni, Peyton kaže kako ljudi neprestano pitaju njihove roditelje što su učinili da njihovi sinovi postanu svećenici. Oba brata ističu kako su njihovi roditelji bili ključni u njihovoj formaciji te su bili velika podrška kada su odlučili pristupiti sjemeništu. Njihova majka kaže da jedna stvar koju su dobro učinili je da su se “maknuli Duhu Svetom s puta”.
“Roditelji znaju najbolje, no kada je u pitanju poziv, Bog je taj koji najbolji zna jer je On taj koji zove”, rekao je Connor.