Ljubav je ključ svih tajni ljudske duše. To je ključ koji otvara sva vrata, jedino što me može podići iz prašine agonije, tjeskobe, razočaranja i umora na putu života, piše p. Carlos Padilla na stranicama Aleteie promišljajući o tome kako doživjeti istinsku revoluciju života.

Isus me poziva da njegujem ljubav u svome životu: » Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati… Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« (Iv 14,15.21.)

Sanjam o čistoj, bezuvjetnoj, snažnoj i nježnoj ljubavi. Ljubavi koja se nikad ne predaje. Ne ljubavi koja stvara ovisnosti i čini moj život zatvorom bez milosrđa.

Vidio sam previše upropaštenih i bolesnih odnosa. Odnosa koji se prekidaju zbog sebičnosti. Bio sam svjedokom mnogih nezrelih i uskogrudnih ljubavi. Ljubavi koje ne dopuštaju da drugi raste.

Često su mi usta bila puna ljubavi koja ne utažuje glad duše. Ljubav podrazumijeva izvršavanje Božjih zapovijedi. Ljubav nam olakšava slijediti Njegovu volju.

Ali nije sve tako jednostavno. Moje srce je kutija puna iznenađenja. Mnogo puta radim ono što ne želim i ne postižem ono što želim. Kao što kaže Goethe: „Dvije duše stanuju, ah, u mojim grudima, jedna od druge odijelit se hoće.”

Podijeljen sam u nutrini. Volim Boga, ali ne slijedim njegove zapovijedi, iako su one put mudrosti. Ne radim ono što bih trebao i na kraju činim upravo suprotno. Moj život je tako uzaludan, a moja volja tako siromašna. Kao što sam jednom pročitao:

„Ako ti netko nedostaje, nazovi ga. Ako želiš upoznati nekoga, pozovi ga. Ako želiš biti shvaćen, objasni. Ako imaš bilo kakvih pitanja, postavi ih. Ako ti se nešto ne sviđa, izgovori to. Ako ti se nešto sviđa, pokaži to. Ako nešto želiš, zatraži. Ako nekoga voliš, reci mu to.”

Ja sam kutija puna proturječja. Želim nešto, a ne kažem to. Volim nekoga, a ne izražavam mu to. Želim nešto, a to nitko ne zna. Šutim razmišljajući kako bi drugi to trebali osjetiti.

Volim Boga i ljude, ali to se ne primjećuje u nedosljednosti mojih praznih postupaka. Lutam poput pijanca u pravcu koji mi ne odgovara.

Volio bih da mi je srce na pravom mjestu. Da je sve na svom mjestu. Sve pod kontrolom. Ali u tome ne uspijevam.

Ako ljubim Boga, čuvat ću Njegove zapovijedi. Ako ga stvarno ljubim, moj život će imati smisla. Zapovijedi su za mene pravi put.

Kao kad sam bio mali i kad je majka nešto tražila od mene, a ja sam to smatrao teretom. Nisam to htio, nisam htio poslušati, ali morao sam to učiniti.

Ne želim ljubiti ono za čim žudim, ono što je za mene dobro. Tako je i sa stvarima, s planovima i s ljudima.

Mogu pogriješiti i staviti svoje srce na neželjeno mjesto. Živim vezan za stvari koje mi oduzimaju mir. Čine mi se najbitnijima u životu, iako me porobljavaju.

U ovoj eri pandemije u kojoj živim mijenjaju se moji prioriteti. Činilo se da je lako živjeti prije ove čudne sadašnjosti. Tada mi se činilo da imam jasne prioritete, jasne ljubavi i životne mogućnosti.

Sada se sve slomilo poput vaze od porculana, a ja ne mogu sastaviti komadiće. Zanimljivo, kad mi nešto prestane biti pred očima i činiti se kao najdragocjenije, prestajem to cijeniti.

Zauzimajući odgovarajuću distancu, ponovno vraćam stvari na svoje mjesto, ali u trenutku odluke, kada se čini da je vremena još malo i moram odlučiti što dalje, u tom trenutku napetosti ne donosim ispravnu odluku.

Predmet moje želje je preblizu, pokreće moju dušu putem očiju i ja sam ponovno slijep. Ne mogu se izvući iz sebe, ne mogu se pomaknuti dalje od onoga što je neposredno.

Odlučujem se za ono što nije dobro za mene i srljam. A što Bog od mene traži?

1. Da Ga ljubim iznad svega.

2. Da poštujem Njegovu volju kad mi na uho šapuće što želi za moj život.

3. Da budem vjeran ljubavima koje imam i koje mi daju život.

4. Da brinem za svoje tijelo, svoju dušu i svoj mir. Da si ostavim vremena za tišinu, posao i dokolicu.

5. Da znam odabrati ono što je ispravno kako ne bih naštetio svomu bližnjemu.

Sveti Franjo Saleški to mi je jasno pokazao:

„Među onima koje nazivamo ‘bližnjima’, nema nikoga tko ima više prava na ovu definiciju od onih koji žive s nama.”

Prioritetni ljudi u mom životu su oni meni najbliži. Možda sam prije davao značaj drugima, dalekim ljudima, onima koje susrećem na poslu. Živio sam za svoje priče, fokusiran na sebe, a ne na svoje najmilije.

Sada kad se vrijeme zaustavlja i suočava me s istinom moga života, koje su Božje zapovijedi koje često zaboravljam?

1. Ljubiti svog bližnjega kao samoga sebe. Čuvati ga kao zjenicu oka. Traži njegovu sreću prije svoje.

2. Znati se odricati na putu svetosti.

3. Imati integritet, biti vjeran, dosljedan, nepotkupljiv. Živjeti časno.

4. Učiniti da radost postane obilježje mog života.

5. Živjeti razmišljajući gdje mogu služiti, umjesto da se neprestano tražim da budem služen.

6. Zadržati za sebe destruktivne kritike. Ne pričati o vidljivim nedostacima drugih.

7. Odreći se svojih strahova i prikazati ih Bogu svakog jutra.

8. Naučiti uzdati se, jer Bog koji me toliko ljubio nije zaboravio moje korake.

9. Znati dijeliti svoj ogrtač s onima koji su goli i dati svoj život onima koji nemaju ništa.

10. Ne željeti uvijek biti pohvaljen, uvažen i blagoslovljen, već blagoslivljati sve one koje mi je Bog stavio na put.

Slijediti Božje korake čini se tako jednostavno, ali ipak nije. Njegova ljubav mora upaliti svjetlo u mojim očima kako bih mogao kročiti Njegovim putem.