Uskrsnuće nije samo biološka pobjeda nad smrću. To je samo dio vjere u uskrsnuće, ali naša se vjera u tome ne iscrpljuje. Isus nije samo pobijedio smrt, nego je otišao Ocu. Kristovo uskrsnuće je pobjeda i proslava Oca. Smrt je prestanak životnih bioloških funkcija, ali smrt je i kraj odnosa. A ako je smrt kraj odnosa i kraj ljubavi, onda je uskrsnuće punina odnosa i punina ljubavi. Naše uskrsnuće se događa onda kada se otvorimo za odnos s Ocem, kada u Kristu započinjemo živjeti kao djeca Božja.

Ako ja živim jer mi netko drugi daje snagu, jer me netko drugi ljubi, opravdava, oprašta i iskazuje mi milosrđe i nježnost koja mi je potrebna te ako je taj drugi moj nebeski Otac, tada je moj život siguran, odmoran, spašen i zaštićen. Drugim riječima, tada ne živim životom koji ne počiva na mojim snagama, nego na Božjim. Tada sam predan u Božje ruke.

Novi život je najlakše opisati kao predanje Bogu i povjerenje u Njega. Moliti prvo slavno otajstvom znači predati Bogu sve što me muči, sve čega se bojim, sve što opterećuje moj život. To znači reći: “Oče, vjerujem Tebi! Ti znaš iz ove nemoguće situacije izvući dobro za mene.” Ljudskim očima gledano to je nemoguće ali, gledajući Božjim očima, Bog sve okreće na dobro.

Jedno je stajati pred životom kao pred velikom tajnom s kojom nikad ne znaš što ti se može dogoditi. Drugo je pak živjeti s iskustvom da je sve u Božjim rukama, ali ne samo kao s lijepom misli da je “sve u Božjim rukama”, nego s iskustvom da sve zaista jest u Božjim rukama.

Molimo u ovom prvom slavnom otajstvu da prestanemo životariti i da počnemo živjeti kako bismo ljubili druge, da ne živimo čuvajući sebe, već predavajući se u ruke Oca nebeskoga u svakoj situaciji koju nam život nosi.

Prijestolje mudrosti – 1. Slavno otajstvo (Uskrsnuće)

Drugo slavno otajstvo, koje slijedi Markovo evanđelje, kaže da je Isus bio uznesen u nebo i sjedi zdesna Bogu. Isusov cilj nije ovdje na zemlji. Njegovo odredište je u nebu, u zajedništvu s Ocem i On nam na taj način pokazuje ispunjenje i našega života.

Kada razmatramo ovo drugo slavno otajstvo, uzašašće Isusa Krista na nebo, razmatramo činjenicu da nismo stvoreni zauvijek ostati ovdje na zemlji. Život svakoga od nas je previše važan da ne bi bio vezan uz vječnost i uz odnos s Bogom.

Svaka moja misao, svaki moj čin, osjećaj, postupak ili plan koji imam ima smisla samo ako je usmjeren prema Ocu i nema smisla u onoj mjeri u kojoj nije usmjeren prema Njemu. U svemu što činim ili što imam ili me vodi bliže Ocu ili me od Njega udaljuje.

Biti Kristov znači imati moć, imati slobodu koju ovaj svijet ne može oduzeti, uskratiti ili umanjiti. Otvoriti se otajstvu uzašašća i Isusova gospodstva nad poviješću znači otvoriti se Njegovom djelu u svome životu. Međutim, Njegovo kraljevanje ne oslobađa od svih poteškoća koje mogu doći. Ta ni Isus nije bio oslobođen od najgore muke i smrti.

Ovo je molitva za našu ljepotu, autentičnost i izvornost, za naš istinski, lijep, radostan i novi život. Ovo je molitva za našu slobodu, za oslobođenje od tereta grijeha i od tereta slabosti ovisnosti i prosječnosti.

Prijestolje mudrosti – 2. Slavno otajstvo (Uzašašće)

U trećem slavnom otajstvu razmatramo silazak Duha svetoga na apostole i na Blaženu Djevicu Mariju u dvorani Posljednje večere. Možemo reći i da se u ovom otajstvu radi o jednom od najvažnijih događaja za naš kršćanski život jer se tiče našega redovitog života.

Apostoli su živjeli s Isusom i doživjeli njegovu muku, smrt i uskrsnuće, ali sve to ih nije promijenilo. Oni nisu postali drugačiji i novi ljudi sve dok na njih nije sišao Duh Sveti. Duh sveti je treća božanska osoba, Bog koji djeluje u najdubljem dijelu našega bića.

Plameni jezici koji su se spustili na apostole zapravo su vatrene riječi koje govore u čovjekovom srcu i otvaraju razgovor s Bogom. Zato u ovom trećem slavnom otajstvu molimo da jedna topla, vatrena riječ progovori našem srcu, da ga zapali i učini da mi, slabi ljudi, budemo nositelji božanskog plamena već ovdje na zemlji.

Moliti za dar Duha Svetoga znači moliti za nekoga tko će nas osnažiti, uputiti i tko će nam pokazati kako i što mi možemo činiti, a istovremeno nam dopustiti da se razvijemo. Duh Sveti je dar zajedništva, dar bratstva, dakle dar za Crkvu, ne toliko za pojedinca.

U trećem slavnom otajstvu molimo za dar sinovstva Božjeg koje u nama ostvaruje Duh Sveti. Molimo za to da znademo prepoznati kako je i koliko svaki čovjek ljubljen u svojoj posebnosti te kako bismo po tome mogli graditi istinsko zajedništvo u Crkvi.

Prijestolje mudrosti – 3. Slavno otajstvo (Duh Sveti)

Katekizam Katoličke Crkve o četvrtom slavnom otajstvu kaže: “Blažena Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskog života, bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.”

Marijino uznesenje tiče se svih nas, tiče se Crkve i svakog kršćanina. Marija je uznesena na nebo. Nije mogla sama uzaći, kao Gospodin Isus, nego je morala biti uznesena. Samo nas Bog može uzeti i spasiti, jer mi sami svojim snagama ne možemo to postići. U nebo se ulazi samo po milosti, a na nama je da toj milosti budemo otvoreni.

Kršćanstvo nije etika, moral, popis vrijednosti ili pravila kojih bi se trebalo držati i ostvarivati. Kršćanstvo je jedna osoba – Isus Krist.

Marija je u svom životu bila otvorena Božjoj milosti na takav način da je Bog s njezinim tijelom mogao raspolagati na jedinstven i neponovljiv način te je njezino tijelo sačuvano od propadanja u grobu.

U ovom otajstvu učimo ne podcjenjivati sebe, učimo ne misliti kako sami ne možemo ništa učiniti za naše spasenje. Upravo suprotno, u ovom otajstvu razumijemo kako u spasenju postoji dio koji mi moramo učiniti. Koliko god malen bio, on je važan i ključan. Bog ne može ništa učiniti umjesto nas.

Upravo su kršćani prvi pokrenuli sustavnu skrb za bolesnike i osnivali prve bolnice. Zašto? Zato što su od Isusa Krista primili vijest o važnosti tijela te o dostojanstvu i ljepoti našega tijela. Tijelo je sjeme života vječnoga te iščekujemo i njegovo uskrsnuće.

Možemo ući u mir sa svojim tijelom, bez obzira na njegov izgled našega tijela i stanje u kojem se ono nalazi, u ime nebeskog određenje našeg tijela to je ono što sjaji u četvrtom slavnom otajstvo u kojem razmatramo uznesenje Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo.

Prijestolje mudrosti – 4. Slavno otajstvo (Uznesenje)

U posljednjem slavnom otajstvu razmatramo kako je Blažena Djevica Marija okrunjena za Kraljicu neba i zemlje. Zapravo razmatramo o Crkvi, o kršćanima te kako je ljudsko tijelo stvoreno za tu puninu i krunu našega putovanja. Ta stvoreni smo za nebo i zajedništvo s Bogom.

Isus je na vrhuncu svoga života, u trenutku svoje muke, bio razapet kao kralj i na glavu mu je bila stavljena kruna, ali od trnja. Blažena Djevica Marija primila je od Krista slavnu krunu, ali drugačiju od one slave kakvu mi zamišljamo postoje dvije vrste slave – jedna koja je raspadljiva i koja nam se može oduzeti i druga, neraspadljiva, koju nam nitko ne može oduzeti.

Molimo da ne budemo zavedeni prolaznim krunama i prolaznom slavom. Ovo otajstvo uči nas razmišljati u kategorijama neba. Uči nas trčati za vijenac neraspadljivi, vječan i trajan. Kada razmišljamo na taj način i trčimo za ono što ostaje, postajemo slobodni od svega ostaloga.

U ovom otajstvu možemo naučiti živjeti i razmišljati poput Marije, možemo moliti za to da usvojimo mentalitet Marije, mentalitet kršćana koji smo pozvani biti svećenici, proroci i kraljevi.

Dok razmatramo kako je Blažena Djevica Marija okrunjena za Kraljicu neba i zemlje, razmtramo i proslavu života kao takvog, života svakog čovjeka koji je originalan i beskrajno vrijedan. Molimo zato da ne zaboravimo kako je život Božji dar, da se ne damo obeshrabriti, da vjerujemo kako sve što je sagrađeno u Bogu i na Bogu nastavlja živjeti vječno. To je život koji smo pozvani živjeti i to je jedini život koji zaslužujemo i koji se isplati živjeti.

Prijestolje mudrosti – 5. Slavno otajstvo (Krunidba BDM)