„Ne, ne mogu ja vedrije, čovječe, ja sam zaista vedar sad, ja sam uistinu vedar!”

Ovu legendarnu rečenicu koju su davnih dana tonci HKR-a „spakirali” u simpatičan jingle, potpisuje naš voditelj i urednik Domagoj Pejić – čovjek kojega je teško nevoljeti! I iako u eter rado pušta nekima pomalo tužnjikavu melankoličnu glazbu, čovjek je zaista uvijek vedar, uistinu vedar, pa i u najtežim trenucima!

Ono što ga kao voditelja u programu zasigurno odlikuje je nenametljivost – biti prisutan, voditi kroz program, biti svoj, ali ne istaknut, biti blizu kao sjena među ljudima koji s godinama osjete da si postao dio njihova života… Vjerojatno su ga stoga mnogi slušatelji i prepoznali i s vremenom ga nazvali „naš Domagoj”.

Uoči 23. rođendana HKR-a malo smo ćakulali o nekim davnim, ali i novijim danima koje ćemo zauvijek pamtiti s vašeg i našeg radija.

Još nam je uvijek svježe u sjećanju potres koji je 22. ožujka ove godine pogodio Zagreb i okolne krajeve. Ti si se baš tog jutra našao u programu HKR-a. Kako je to izgledalo?

Pa ne bih previše dramatizirao oko tog 22. ožujka. Dakle, dva puta je jako zatreslo i bilo je malo nelagodno, ali kolegice su pazile na mene i ja sam pazio na njih, zaista smo tu bili zajedno. U jednom trenutku mi je palo na pamet: Skoro 23 godine govorim ljudima u eter „Ne bojte se” i sad ne bi baš bilo lijepo da ja prvi pobjegnem. Dakle, nelagoda da, veliki strah ne. Osim toga osjećao sam se dužan biti tu za program i mislio sam na ljude koji sada sjede uz radio, tako da sam ostao u studiju i pazio na glazbu, pazio da idu vijesti i cijeli program. I ja sam pročitao jedne vijesti. Naravno, u glasu se osjetila nesigurnost, osjetio se mali strah, ali došlo je i zaista puno poruka: „Hvala Vam najljepša, Vaš glas je bio prvo što smo tog jutra čuli u tom strahu…” i brojne druge. U trenutku prvog potresa nisam bio u eteru, ali kad je drugi put zatreslo, čitao sam vijesti u 7:00 sati i tad je zatreslo. U tom trenutku sam pomislio: „Tu mi je mjesto!” Čovjek tada ne razmišlja koliko je zgrada sigurna, koliko je čvrsta, nego: „Tu mi je radno mjesto, sad sam tu i nema uzmaka.” Misliš na ljude koji su s druge strane, njima je možda teže i pokušavaš nešto lijepo i umirujuće reći.

I naknadno su još stizale poruke…

Da, stizale su još nekoliko dana, tjedan dana. Jedna gospođa je poslala poruku kako su ona i suprug sjeli u auto, jer je kuća bila jako pogođena. Tražeći po radio prijemniku naišli su na HKR i to im je puno značilo. Bogu hvala uvijek i na svemu!

Riječi „Ne bojte se” su već dugo tvoj zaštitni znak…

Nekako me je obilježilo to pješačenje do Rima 2004. godine, dakle, posljednji rođendan pape Ivana Pavla II. i to dobro poznavanje Papina života i njegova primjera. Često sam ga i spominjao u eteru HKR-a nakon tog povratka iz Rima, ali i prije, i često znam ljudima reći: „To su Isusove riječi upućene učenicima, ali te je riječi Papa prvi put izgovorio kad se predstavljao svijetu na misi 22. listopada 1978.” Često znam govoriti o njemu i spomenuti te riječi: „Ne bojte se, otvorite vrata Kristu, Krist zna što je u čovjekovu srcu.”

Je li te rad na HKR-u doveo do te bliskosti i povezanosti s Papom?

Bio je svibanj 1999. godine kad je papa Ivan Pavao II. putovao u Rumunjsku i došla je vijest da Papa na prelasku preko Hrvatske iz zrakoplova šalje pozdrave i blagoslove ljubljenom puku hrvatskom. Tad sam u eteru rekao: „On putuje, njega svaki korak boli, hajdemo se moliti za njega.” I mislim da sam ga u tom trenutku počeo gledati kao čovjeka, kao patnika kojeg boli, koji s naporom radi svaki korak i tu se nekako počela rađati ta želja da molim za njega. I dan danas molim za njega. Sjetio sam se kako je s naporom došao i u Hrvatsku i tu je počelo mogu reći jedno ljudsko gledanje na njega kao čovjeka.

I ta želja je bila toliko jaka da si krenuo na put?

Da, znao sam reći – Bože, njega previše boli, daj malo te boli prebaci na mene – i to hodočašće od Zagreba do Rima je bilo ustvari i zahvala njemu, ali i molitva i žrtva za njega. Taj čovjek me nekako obilježio i mislim da me ljudi još uvijek u eteru prepoznaju po tome. Često ga spomenem, pustim neku pjesmu koja ga se sjeća.

Kako sam kažeš, nikad ga nisi molio za zagovor?

On je toliko toga dao da ga ja nemam obraza nešto tražiti. Ipak, jednom sam ga u životu zamolio nešto kad sam snimao film ‘Karolu s ljubavlju’ u Krakovu. Dok sam vozio gradom, iscrpila mi se baterija mobitela i navigacija me nije mogla voditi. Ja Krakov poznajem hodajući po danu, ali sam autom ušao u grad oko 9 sati navečer, veljača, noć, magla, nalazim se u Krakovu koji ima po dvije tri trake s puno automobila oko mene i nisam znao kuda voziti. Večer prije smo došli u taj hostel i ja sam ga sad trebao naći i tada sam rekao: „E sad pomagaj, ovo je tvoj grad, ovo je grad koji si volio uz svoje Wadowice, ti ga poznaješ!” Ja sam nasumice vozio i kad sam parkirao, jer više nisam znao kamo ću, razmišljajući kako ću ovdje dočekati jutro, shvatio sam da sam pet minuta pješice od hostela koji sam tražio.

18. svibnja obilježavamo stotu godišnjicu rođenja pape Ivana Pavla II., pa me to malo asocira na tvojih „sto godina” na HKR-u… 🙂

Kad pomislim na te 23 godine, ponajprije se sjetim ljudi koji su bili dio ovog radija, koji su utkali nešto u ovaj radio, povremeno se sjetim svih tih dragih ljudi, pitam se gdje su, što su, kako su, a ako netko od njih ovo bude čitao želim ih puno pozdraviti i sjetim se ljudi koji su bili s nama i koje je dragi Bog pozvao k Sebi. Sve kolege i kolegice koji su bili nosim u srcu, ali jednako tako želi dobrodošlicu želim mladim kolegicama i kolegama koji su nam došli.

Ovdje si od samih početaka?

Šest mjeseci prije prvog emitiranja! Sjećam se tog prvog emitiranja. Subota 17. svibnja 1997., kardinal Franjo Kuharić dolazi, blagoslivlja i otvara radio. On je prvi glas koji se javio u eteru.

A tvoj prvi glas u eteru?

Ne sjećam se više! Znam da je išao neki jingle i da sam slušao sebe i nisam baš bio previše zadovoljan, nisam ni danas zadovoljan kad se čujem iskreno rečeno, ali sjećam se tog početnog entuzijazma svih nas koji smo tek počinjali i puno simpatičnih situacija koje su se događale, emotivno to doživljavam i još uvijek se mislima nekad vratim u stare prostorije gore u Voćarskoj 106. Volim biti na HKR-u jer je dio mog života!

U ove 23 godine radio sam puno toga, dakle, vodio i uređivao emisije, bio voditelj programa, urednik Vijesti iz života Crkve, volim se i poigrati s glazbom u eteru i ono što se uvijek trudim u programu je biti ono što jesam. To sam što jesam i davno sam se pomirio s tim – netko kad me čuje pojača, a netko kad me čuje stiša. Ali se nadam da ima više onih koji pojačaju :)))

Kad sjednem za mikrofon osjećam zaista veliku odgovornost, jer mnogi nas ljudi doživljavaju kao dio svoje obitelji. „Postali ste dio nas!” – to su mi puno puta rekli kad sam predstavljao knjige i filmove i tada osjetiš odgovornost prema tome što govoriš, kako se ponašaš i shvatiš da moraš uskladiti život i ono što govoriš.

Dakle, HKR mijenja čovjeka?

Pa s vremenom sazrijevaš… Dakle, sad su mi neke stvari čudne kod sebe kad sam tek počeo raditi. Nisam znao, jer velika većina nas smo bili amateri, dakle bez osnovnog iskustva, ali puno toga sam učio i kroz tih 20 godina, i sad učim. Mislim da kao što je to i u životu, kroz taj program sazrijevaš – i kao čovjek i kao voditelj – i postaješ na određeni način prepoznatljiv.

Ali sigurna sam da mijenja i one koji nas slušaju…

Da, mogu posvjedočiti ovo… Bio sam jednom u smjeni, nisam se neko vrijeme javljao i sad, `ajde, između dvije pjesme moram se javiti i baš je bila nekakva obljetnica, nešto vezano uz Ivana Pavla II. Bilo je zimsko vrijeme i znam da sam rekao: „Kao što bi rekao Ivan Pavao II. – Ne bojte se.” Sutradan je zazvonio telefon na porti, naša Marija me spojila, jedna gospođa se javila iz blizine Osijeka i rekla: „Jučer sam putovala, bilo je strašno nevrijeme, padao je snijeg, ja sam bila u autu, bila sam uplašena i čula sam Vaš glas „Ne bojte se”. I to „Ne bojte se” kao da je odnijelo sav taj strah.”

Zaključit ću s još jednim detaljem… Kad sam se vratio s pješačenja iz Rima napisao sam dnevnik hodočašća ‘Hvala, Sveti Oče’. Nekoliko mjeseci nakon što je knjiga tiskana nazvala me liječnica iz jedne zagrebačke bolnice i rekla: „Gospodine Pejiću, nismo se nikad upoznali, možda se nikad u životu nećemo sresti, ali želim samo reći da je jedan moj pacijent pročitao Vaš dnevnik i rekao je: ‘Doktorice, zovite mi svećenika, želim se ispovjediti! Ako je taj čovjek toliko mogao pretrpjeti za Papu, ja se mogu ispovjediti.’” Što je on unutra našao, ne znam! Dakle, ta knjiga je napisana u vedrom tonu, nije previše duhovna ni produhovljena. 🙂 Ali nešto je našao. Dakle, naše je da pričamo, naše je da sadimo, a gdje će i kako će niknuti – to samo dragi Bog zna!