Iz nove Kane, kršćanske obiteljske revije, prenosimo tekst dr. sc. Josipa Grbca, izvanrednog profesora moralne teologije na Teologiji u Rijeci.
Zastupnica u Hrvatskom saboru deklarativno se zgražala nad činjenicom da je farmaceutkinja odbila izdati kontracepcijsko abortivno sredstvo zato što smatra da to po diktatu vlastite savjesti ne smije učiniti. To je bio dovoljan dokaz sveznajućoj zastupnici da izjavi kako je to evidentan dokaz u kakvome konzervativnom društvu živimo. Bez obzira na sva pitanja i konotacije koje se mogu postaviti u takvim slučajevima, zastupnica očito ne poznaje elementarnu istinu koja kaže kako su u povijesti prigovarači iz savjesti bili avangarda društva, oni su svojim činom prigovora „prisiljavali“ društvo da ozbiljnije pristupi poštovanju temeljnih ljudskih prava. Osim toga, prigovarači iz savjesti na vojnu službu dokazano su znatno pridonijeli dokončanju ratova u raznim dijelovima svijeta. I moglo bi se još dosta toga nabrojiti. U Hrvatskoj je odavna u zakonodavstvo uneseno pravo priziva na savjest. Ono nije nikada stvarno uzburkalo duhove, sve dok se netko nije odlučio prizvati se na diktat vlastite savjesti. Reakcija zastupnice jasno govori o tome da pojam savjesti ni izdaleka nije usvojen niti shvaćen kao praktično pomagalo u moralnom djelovanju.
Što je savjest?
Filozofska definicija savjesti glasi: Savjest je sud praktičnog razuma o moralnosti konkretnog djela, zapovijedajući da se čini što je dobro, a izbjegava što je zlo. U toj definiciji uočavamo nekoliko važnih elemenata. Riječ je o prosudbi razuma, što znači da, kada govorimo o funkcioniranju savjesti, neke kršćanske specifičnosti moramo u početku ostaviti po strani. Posrijedi je dakle univerzalni fenomen koji postoji svagdje gdje postoji ljudski razum i to bez obzira na stupanj nečije inteligencije, njegovih mogućnosti prosudbe, bez obzira na sve religijske ili kulturološke čimbenike. Zatim, riječ je o prosudbi konkretne moralnosti. Ne govorimo samo o načelima etike, kao znanosti koja načelno definira što je uvijek dobro, a što zlo. Govorimo o tome kako se čovjek mora ponašati ako želi da to njegovo ponašanje bude u skladu s onim što on, snagom razuma, shvaća kao dobro ili zlo. Za kršćanina to znači ponašati se u skladu s voljom Božjom. Potom, nije riječ o nekakvome apstraktnom principu, nego o nečemu što me sada, ovdje i s obzirom na neku konkretnu radnju ili vrijednost potiče ili tjera da to učinim. Radi se dakle o nečemu dinamičnom, koje nije definirano jednom zauvijek, može se razvijati, prilagođavati konkretnoj situaciji. Konačno, sama definicija pretpostavlja da je posrijedi poticaj na dobro, dakle na dobro koje tako izgleda sada i ovdje u mojim očima. Ja hoću učiniti nešto za što sam uvjeren da je dobro.
Pravo priziva na savjest prestaje ondje gdje ono evidentno krši temeljna prava drugoga, kao što je pravo na život
Granice priziva savjesti
Moja savjest može biti kriterij ponašanja samo meni. Za kršćanina to znači da glas Božji nije jednak za sve ljude, za predavača i učenika, seljaka i političara, intelektualca i analfabeta. Moguće je svakako vlastitim prizivom na savjest terorizirati druge. Teroristi-samoubojice prizivaju se na savjest. Jehovini svjedoci, kada odbijaju transfuziju krvi i radije umru, prizivaju se na savjest. Nemojmo zaboraviti da su se neki nacistički zločinci u procesu u Nuernbergu branili tako što su govorili da su ljude ubijali u plinskim komorama jer im je to nalagala njihova savjest. Ipak su osuđeni jer je bilo kristalno jasno kako nikakva savjest ne može narediti ubijanje nedužnih ljudi. Savjest nikada ne potiče na činjenje zla. Ali je isto tako točno da se savjest i autentičnost priziva na savjest ne mogu provjeravati „Izvana“, ne postoji neki siguran test provjere autentičnosti priziva na savjest. Zato je gotovo logično da svako društvo, pa i ono demokratsko, zazire od priziva na savjest, nastoji ga na neki način „anestezirati“. Postoje mnogi prizivi na savjest koji nisu autentični. Zato je i priziv na savjest ograničen. Pravo priziva na savjest prestaje ondje gdje ono evidentno krši temeljna prava nekoga drugoga. U tome smislu država može suspendirati pravo priziva na savjest u vrijeme velike i neposredne opasnosti za zajednicu. Ne može se netko prizivom na savjest koristiti kao opravdanjem za nečinjenje dobra. Čak i sama vjerska uvjerenja ne moraju uvijek imati prednost pred prizivom na savjest. Pravo na život nekoga drugoga ima prednost pred prizivom na savjest. Ako tko, zbog vjerskih uvjerenja odbija za sebe transfuziju krvi koja mu može spasiti život, koliko god taj priziv bio problematičan, morat ćemo ga poštovati. No, ne smijemo ga poštovati kada je riječ o nečijem prizivu na savjest protiv transfuzije koju mora dobiti netko drugi. Dakle, pravo priziva na savjest prestaje ondje gdje ono evidentno krši temeljna prava drugoga, kao što je pravo na život. Nitko nije apsolutni gospodar života nekoga drugoga. Priziv na savjest načelno nastupa s obzirom na djelovanje koje krši temeljna načela prirodnoga moralnog zakona ili temeljna prava drugoga. To je slučaj pri pobačaju ili promociji abortivnih sredstava.
Ako je Dekalog Zakon Božji, a savjest je Njegov glas, ne može se dogoditi da odluka po savjesti bude suprotna onomu što Bog nalaže
Kršćanin i savjest
Priziv savjesti posebno može biti dramatičan kod praktičnog vjernika. Za njega je savjest „glas Božji“, a to znači da se odluka po savjesti tiče i onih vrijednosti koje su izravna posljedica vjere i vjerskog iskustva. Za kršćanina vjera nije samo dogma nego i etika i moral. Bog na Sinaju samo potvrđuje ovu razumsku etiku kao svoj Zakon. Neke od tih vrijednosti jesu apsolutne. To su vrijednosti iz druge ploče Dekaloga: Ne ubij!, Ne kradi!, Ne laži!…
Za kršćane stoga vrijedi načelno: Ako je Dekalog Zakon Božji, a savjest je Njegov glas, ne može se dogoditi da odluka po savjesti bude suprotna onomu što Bog nalaže. Takve se odluke ne smiju niti ozakoniti. Specifičnost kršćanske etike upravo je u tome da savjest valja odgajati u skladu s objektivnim kriterijima moralnosti. U suprotnom, savjest postaje sinonim za relativizam. Taj objektivni kriterij čini tzv. prirodni moralni zakon, u biti sadržan u drugoj ploči Dekaloga. Logično je dakle da će se kršćanin suprotstaviti odlukama koje krše ova temeljna načela, ali i da će se uteći prizivu na savjest kada ga se prisiljava da čini nešto suprotno ovim načelima. To postaje posebno dramatično kada se savjest vjernika evidentno sukobljava s odredbama ljudskog zakona. Nijedan ljudski zakon nije apsolutno dobar ni nepogrešiv. Zato mora dopustiti mogućnost prigovora savjesti. Time društvo svjedoči da nije apsolutno kompetentno odlučivati o temeljnim etičkim vrijednostima i o moralnosti subjekta. Zato je institut prigovora savjesti jedna od najjasnijih barijera protiv ukidanja čovjekove autonomije i dostojanstva, protiv tzv. sociologističke teorije o savjesti koja drži da je savjest sam sposobnost prilagođivanja trendovima, protiv pokušaja „anesteziranja“ savjesti. Bez mogućnosti prigovora savjesti društvo nepobitno klizi u totalitarizam. Jasno je da ni društvo ne može olako tolerirati da netko pretendira biti punopravni član zajednice, a prigovara iz savjesti na sve njezine temelje suživota. No, svako društvo mora biti dovoljno jako da u nekim iznimnim situacijama prizna to pravo svakomu. Liječniku, farmaceutu, roditelju, učitelju, političaru.
Savjest i političko djelovanje
Dok sam davno studirao u Italiji, a cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje prošao u komunističkoj Jugoslaviji, nisam se mogao načuditi kako su u Italiji članovi tamošnje Komunističke partije nesmetano mogli ići u crkvu, ispovijedati svoju vjeru u Boga, držati do nekih vrijednosti koje su kršćanima svete, kao što su vrijednosti braka, obitelji, nezamjenjivih roditeljskih uloga u odgoju djece i tomu slično. Jednom riječju, nije mi bilo posve razumljivo kako političko djelovanje čovjeka može biti odvojeno od svjetonazorskih pogleda i vjerovanja. I kad je član jedne stranke ili partije, koji je na predizbornoj promidžbi i pri glasovanju bio odani član stranke, na glasanju izborio mjesto u parlamentu, stvari su se mijenjale. On nije više pod strogom kontrolom stranke, nije obvezan uvijek glasati za ono što stranačko čelništvo predlaže, pogotovo kad je riječ o svjetonazorskim pitanjima. Nakon što uđe u parlament, na scenu stupa njegova savjest. Ja sam, naime, bio svjedok činjenice da u komunističkoj Jugoslaviji takva podjela nije bila moguća. Ako si bio član Komunističke partije, ovo tvoje političko opredjeljenje moralo se poklapati sa službenim svjetonazorom vladajuće partije. Ali sam ubrzo naučio da je u jednome istinski demokratskom sustavu takvo razdvajanje političkog i svjetonazorskog aspekta sasvim normalna stvar, štoviše, gleda se na to kao na dokaz zrelosti demokracije. Saborska zastupnica s početka ove priče smatra pak da je priziv na savjest znak konzervativizma.
Uz dopuštenje uredništva, prenosimo tekst vlč. Josipa Grbca iz nove Kane (prosinac 2018.) koju možete kupiti OVDJE.