Odvezli su na svojim kotačima brojne duše na ispovjedi nakon više desetljeća, vjenčali parove i dovezli duše do mjesta susreta s Bogom, a sve to pod GPS-om naše nebeske Majke. Na hodočašćima Udruge mnoge osobe s invaliditetom i one u njihovoj pratnji iznova su spoznale koliko su blagoslovljene i ljubljene od Boga, od Majke Marije, braće i sestara. Svjedoče kako su im hodočašća u Fatimu bila sasvim osobita.

Dragica Keser iz Duge Rese već je dugi niz godina članica udruge Job, bila je na brojnim hodočašćima: “I kad se ne može velečasni kaže da idem bez obzira imam ili nemam dovoljno sredstava, kaže da će providjeti Gospodin – i doista uvijek bude tako.”, svjedoči Dragica. U nastavku donosimo svjedočanstva hodočasnika.

Hodočašće u Fatimu za Dragicu je bilo osobito duhovno iskustvo

To me hodočašće puno promijenilo. Tako me se dojmilo. Samo to kad smo došli tamo, taj osjećaj mira i topline, to je nešto što se riječima ne može izraziti. Mir, mir! To se doma ne može osjetiti, tamo je nešto sasvim drukčije, kao nestvarno. Kad sam ja vidjela koliko je ljudi došlo ,koliko je ljudi zajedno s nama spavalo vani bila sam tako dirnuta. Posebno me dirnulo kada sam jedno jutro došla do toaleta za osobe s invaliditetom, vidjela sam da su vrata zatvorena i pričekala sam misleći da je netko od osoba s invaliditetom unutra, no izašla je starica noseći kartone, tada sam shvatila da je ta starica noć prespavala u toaletu, ja ne mogu objasniti koliko je mene to dirnulo, ta neopisiva želja da odeš tamo, da budeš tamo bez obzira na sve, a to nije nikakav hotel, nikakvog luksuza nema, ova je starica spavala – u toaletu, ista ta želja je i mene vukla da vidim Fatimu i da budem tamo.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

Svi su mislili da neću izdržati tako dug i dalek put, ali ja sam 4 dana i 4 noći neprestano sjedila u kolicima da nisam išla na krevet, ni na stolicu ni na pod, a osjećala sam se kao nošena na dlanu. Po povratku iz Fatime bila sam sasvim ispunjena, samo o tome sam govorila, riječi su samo tekle iz mojih usta iako se to ne može dočarati dok se ne doživi. Ja sam sve to prethodno gledala na televizoru, ali to nije ni slično, možemo mi danas govoriti nekome kako je bilo lijepo ,ali to se mora doživjeti. Svatko bi trebao otići onamo, i u Fatimu i u Lurd. Primjerice, kad smo išli u Lurd s nama je išla i moja majka koja je imala velikih problema s kukovima tada, nije mogla otići do trgovine udaljene stotinjak metara od kuće no ipak se odvažila za hodočašće jer je velečasni Goričanec inzistirao rekavši da će je voziti u kolicima ako ne bude mogla, kad smo stigli u Lurd moja je majka bila kao leptirica. Nije imala nikakvih bolova niti je osjećala ikakve teškoće. Tek za dvije godine osjetila je bol u kuku i rekla da je vrijeme da ponovimo odlazak u Lurd.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

Branimir Rajter također je posjetio Fatimu o čemu nije ni sanjao

U kolicima sam od rođenja, ograničen sam u kretanju, a pojavom velečasnog Drageca i mogućnosti putovanja autobusom udruge Job moj se život sasvim promijenio, omogućilo mi se nešto što nikad nisam mogao ni zamisliti s obzirom na to da ne mogu sam ni izaći iz sela u kojem živim u blizini Požege. Svaki put kad napuštam selo to radim uz nečiju pomoć, ne mogu sam, tako da ja nisam mogao ni sanjati da ću putovati praktički po cijeloj Europi i obići više zemalja nego većina mojih sumještana koji sve mogu sami. Među tim putovanjima su hodočašća u Fatimu i Lurd. Fatima me podsjetila na Hrvatsku, bila mi je jako bliska kako po osjećaju tako po mentalitetu, tamo sam se osjećao kao kod kuće.

Osjetio sam ondje da je Nebo bliže ljudima, kao da sam došao korak bliže Nebu. Ondje je jedan poseban mir, a to je nešto što je općenito važno za život jer onda osjećaš da ti je općenito u životu Nebo bliže, a ja inače žudim za susretom sa živim Bogom, i poseban je osjećaj kada shvatiš da je On sada živ, sada je prisutan, On nije neka povijesna osoba koja je nekada bila na zemlji nego baš sadašnja i živa Prisutnost, a bez te prisutnosti teško možemo naći smisao u životu.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

Nikada neću zaboraviti iskustvo Lurda, kad su me uronili u vodu osjetio sam da su svi šarafi u mome tijelu popustili. Znao sam da su Fatima i Lurd jako daleko i mislio sam da nikada neću imati tu sreću i blagoslov da vidim ta mjesta, ali te su se želje ostvarile. Nakon obraćenja osjetio sam da je Bog moj život uzeo u svoje ruke i da me On dovodi na ta mjesta i upoznaje sa svim tim ljudima, osjećam veliki blagoslov Njegove prisutnosti u svom životu! Zahvalan sam svim ljudima koji su u pratnji na našim hodočašćima, oni su bili moje ruke i noge, ljudi nisu ni svjesni koliko to znači nekome tko ne može, kad uskoče i posude ruke ili noge, ti ljudi ne mogu ni zamisliti koliko to znači, zato smo mi svi – Crkva.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

U ovih 20 godina, koliko Job hodočasti u Fatimu, ondje su se dogodila brojna obraćenja

Svjedoči predsjednik udruge Job i povjerenik za pastoral osoba s posebnim potrebama velečasni Dragutin Goričanec:

Ondje su se ispovjedili hodočasnici koji se nisu ispovjedili 30, 40 ili 50 godina prije dolaska u Fatimu, mnogi su donijeli odluku za sakramentalni način života, odlučili se crkveno vjenčati. Imamo čak i parova koji su se ondje upoznali i vjenčali. Ljudi su nam nakon povratka iz Fatime svjedočili koliko im se život promijenio. Znali smo biti ondje i do 9 dana, događale su se brojne promjene u odnosu s Bogom, ali i u odnosu jednih s drugima tako su primjerice osobe koje su bježale od osoba s invaliditetom, a hodočastili su s nama zbog pristupačnije cijene, bivale potpuno promijenjene, svjedočili su nam na povratku kako im se stav i odnos prema osobama s invaliditetom i oboljelima potpuno promijenio.

Vlč. Dragutin Goričanec – Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

U Fatimu hodočastimo po nekoliko puta u godini, putovanja su bila i puno zahtjevnija nego danas, naša noćenja su bila u hotelu s najviše zvjezdica – pod otvorenim nebom. Znali smo sa sobom nositi sve do rešoa za kuhanje pod vedrim nebom da bi svi imali topli obrok, voziti i pedeset sati bez noćenja. Na našim putovanjima su osobe s posebnim potrebama i pratitelji, dobri Bog je dao snagu da sve možemo zajedno izvesti, nikad nije bilo straha ni problema na putu, zapravo osobe s invaliditetom lakše to podnose nego zdravi, češći su problemi sa zdravima i razmaženima nego oboljelima koji su navikli na životni križ.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

Fatima je jednostavna, Portugalci su skromni i jednostavni. Tamo je zadivljujuća snaga zajedništva. Cijele obitelji dolaze na programe koji se održavaju 12. i 13. svibnja, roditelji s malom djecom noće vani ili u automobilima, druže se cijele obitelji međusobno, to je zajedništvo koje se rijetko može vidjeti. To je najjače slavlje koje sam ja kao svećenik doživio. Odmah mi pada na pamet prizor ispred svetišta, procesija s više stotina svećenika i biskupa, procesija s kipom Gospe Fatimske u čijoj kruni je metak koji je pogodio našeg svetog Ivana Pavla II, što je za nas značajno jer mi smo se s njime susreli i rukovali, više nas je puta primao.

Hodočašće udruge Job u Fatimu / Foto: Facebook Udruga Job

Crkva na kotačima se zagrijava da pretekne koronavirus. Ako sve protekne po planu autobusi udruge Job i njihov radosni vozač velečasni Goričanec spremni su za polazak u Fatimu već u listopadu!