Mnogi će reći da gramatika hrvatskoga jezika nije lagana. Ako tako misle izvorni govornici, kako li je tek strancima u svladavanju raznovrsnih izazova u sklanjanju pojedinih imenica ili sprezanju glagola. I dok je nama kao izvornim govornicima hrvatskoga mnogo lakše jer mnogih jezičnih pravilnosti nismo ni svjesni nego ih usvajamo automatizmom, jezičnim osjećajem, drugi ta pravila moraju naučiti.

Mi tako znamo od najranije dobi da imenica mama u genitivu glasi mame, a imenica vrabac u instrumentalu glasi vrapcem. No, katkad se i naš jezični osjećaj ne poklapa s normativnom preporukom. Današnji primjer za to su imenice na -lac poput ronilac, vršilac, spasilac, mislilac i sl. U tih imenica osim nominativa jednine i genitiva množine l prelazi u o  pa će biti ronilac>ronioca, mislilac>mislioca, spasilac>spasioci itd. Najviše griješimo kada te oblike na -oc stavljamo u nominativ jednine, npr. taj antički mislioc, odnosno genitiv množine, npr. nekoliko ronioca nam je reklo.

Pravilno je mislilac, vršilac, ronilac, spasilac odnosno nekoliko mislilaca, vršilaca, ronilaca, spasilaca. Imenica zaselak ponaša se isto, pa će biti ‘jednog zaseoka’, ali ‘pet zaselaka’.

Djelomice i zbog ovih promjena, a ponajviše zbog tvorbe imenica za ženske osobe, sve se više pojavljuju imenice sa sufiksom -telj umjesto -lac pa ćemo sve više čuti vršitelj, spašavatelj, ronitelj, gasitelj jer se od njih lakše mogu izvesti oblici ženskoga roda – vršiteljica, roniteljica itd.