Kolekcija, kojom je obilježeno 500 godina od smrti velikog umjetnika, prikazuje dublji pogled u život i rad Raffaella Santi da Urbina, talijanskog slikara i arhitekta visoke renesanse koji je, uz Leonarda da Vincija i Michelangela, bio njezin najznačajniji predstavnik. Uz mnoga djela inspirirana religijom, česta tema Rafaelovih radova jest Blažena Djevica Marija uz koju je vezao duboka duhovna iskustva.
Scuderie del Quirinale muzej u Rimu pripremio je, u povodu proslave 500. obljetnice umjetnikove smrti, 120 njegovih djela što se smatra najvećom ikada organiziranom kolekcijom Rafaelovih djela, piše Aleteia.
Ova kolekcija uključuje djela posuđena iz pariškog Louvrea, madridskog Prada, firentinske Galerije Uffizi te londonske Nacionalne galerije. Muzej je čak uspio posuditi jednu od najcjenjenijih Rafaelovih slika, prikaz pape Lava X. s dvojicom kardinala koja se dugo smatrala toliko vrijednom da se nije mogla posuditi iz Galerije Uffizi.
Izložba je planirana prije Covid-19 pandemije koja je uzrokovala zatvaranje svih muzeja. S obzirom da su mnogi pokazali veliku zainteresiranost, muzej je producirao video koji traje 13 minuta osmišljen kao zamjenu za posjet muzeju.
Osjećaj božanstva koji ga je obuzeo gledajući Gospin portret ostavio je toliki dojam na Rafaela da je počeo plakati.
Vrlo česta religijska tema Rafaelovih djela jest Blažena Djevica Marija što dokazuje koliko je duboko Rafael bio povezan s Gospom. Rafael je svoju viziju Marije podijelio s poznatim talijanskim slikarom i arhitektom iz 15. stoljeća Il Bramanteom što je kasnije u 18. stoljeću, kako piše portal Italian Ways, otkrio njemački pisac Wilhelm Heinrich Wackenroder.
“Rafael je lik Djevice počeo slikati drhtavih ruku, a njegov duh bio je sve uznemireniji. Jedne noći nakon što se pomolio Djevici u svojim snovima, što je vrlo često znao činiti, Rafael se naglo probudio. U tmini noći svjetlo na zidu nasuprot njegova kreveta mu je odvratilo pažnju; pogledavši bliže shvatio je da je njegova nedovršena slika Gospe postala završen portret, toliko savršen da se činila živom. Osjećaj božanstva koji ga je obuzeo ostavio je toliko dojam na umjetnika da je počeo liti suze.” (W. H. Wackenroder, “La visione di Raffaello”, 1796.)