Rođen sam u Zagrebu, i danas u Zagrebu živim i radim. Od malena se bavim sportom, sport je u biti bio sav moj život.

Sa šest godina sam počeo plivati, s 11 trenirati nogomet i igrao sam sve do svoje 25. godine kada sam se u potpunosti posvetio svojem hobiju kojim sam se bavio posljednjih pet godina, a to je kondicijska priprema sportaša i rekreativaca te rehabilitacija nakon ozljeda.

Kao mali doživio sam da, kada iskreno zavapim Bogu i kada podijelim s njim svoju trenutnu patnju, osjetim utjehu i ljubav. I nekako ipak, koliko god teško bilo, sve okrene na dobro. Vjerujem da su upravo ti trenuci Njegovog tihog zagrljaja bili trenuci u kojima je Bog posadio sjeme našeg budućeg odnosa.

Kako sam napredovao u nogometu tako sam sve više rastao u grijesima, vlastitoj nadutosti i sve sam dalje bio i od Boga i od ljudi. Bio sam sve perspektivniji, sve bolji, a s druge strane sve prazniji.

Patio sam od kompleksa manje vrijednosti i to sam skrivao maskama da sam veći i bolji od drugih. Predao sam se grijesima mladenačkog života, u školi sam se provlačio i mislio sam da mi nema ravnog.

Nedugo iza toga u obitelji dolazi do bolesti oca, teške financijske situacije i jednog perioda tjeskobne brige, straha i osjećaja nemoći što ne mogu ništa pomoći. Igrao sam sve lošije i sve više sam postajao netko bez koga se može. Svijet koji sam do tada poznavao gubio je tlo pod nogama.

To je vrijeme razočaranja u sportu, ljubavi, među prijateljima. Ostajao sam sve više sam i nisam doživljavao da me itko razumije.

Usporedno s tim vremenom krenulo je i vrijeme Božjeg zahvata u mojem životu. Upisao sam duhovne vježbe svetog Ignacija Lojolskog u programu Injigo i kroz to sam se sve više počeo otvarati Bogu. Duhovne vježbe su me prije svega približile sakramentalnom životu Crkve, a onda su me dalje otvarale za dublje Božje djelovanje u meni i za odgovore na Božje poticaje u mojemu srcu.

Odjednom se u meni počelo nešto buditi i kao da je Bog počeo otkopavati talente koje imam i tada sam shvatio da u životu imam puno mogućnosti i da se trebam čvrsto uhvatiti Isusa i početi donositi odluke u svojemu životu.

Tada sam napisao jedan svoj plan i predao sam ga Bogu u molitvi, zamolio sam ga da unutar pet godina završim fakultet, da imam svoju teretanu u kojoj ću raditi i da sam oženjen ili barem da sam pred ženidbu.

Tako sam u miru završio fakultet, počeo sam raditi u jednom sportskom dijagnostičkom centru i nakon nekoliko godina prestao igrati nogomet. Kako sam se sve više otvarao tako sam počeo doživljavati jednu duboku blokadu i strah koji su mi ljudi nametali, a to je bilo pitanje jesam li možda pozvan biti svećenik jeli to Božja volja za mene? To mi je ulilo strah u kosti, slomilo je sve moje snove o braku, sportskom centru koji sam htio napraviti i počelo me ponovo zatvarati za Boga.

Domagoj Penava sa suprugom

Ali ovaj puta nisam odustajao od molitve i samo sam ustrajno nastavio moliti i tražio sam ga istinu i prosvjetljenje. I tako su ti nametnuti lažni pozivi ugasli, a u meni je rastao poziv za brak, za služenje kao laik u obitelji i u zajednici Injigo gdje sam rastao.

Rasla je i velika želja da pokrenem jedan sportski centar u kojem će se puštati nekada i duhovna glazba, gdje ću moći raditi sa sportašima i svima onima kojima će biti potrebna pomoć te vrste.

Pet godina nakon onog predanog pisma Bogu i nakon što su prošle sve moje dosadašnje turbulencije, nedavno sam slučajno našao to pismo u kojem sam mu izrazio svoje najdublje želje i čežnje srca.

Nisam mogao ne zaplakati od ganuća i zahvalnosti jer me izvadio iz mreže ljudskih očekivanja i iz mojeg vlastitog blata grijeha, izbavio me iz hrpe loših i nezdravih muško-ženskih odnosa i veza, sačuvao me od mene samoga i mojeg vlastitog lutanja i dao mi prije svega sebe, a onda da nađem njegov put na kojem me on vodi.

Danas sam oženjen čovjek, s prijateljem imam teretanu i služim u zajednici Injigo.

Shvatio sam da me Bog želi originalnog i otkačenog prije svega za njega, a onda i za to da mogu živjeti ovaj život punim plućima trčeći prema Kraljevstvu Nebeskom, sve na veću slavu Božju.