Karmelićanin Krešimir Josip Bahmec, koji se trenutno nalazi na licencijatu iz duhovnosti u Rimu, na svojem je Facebook profilu podijelio promišljanje o tome kako je Crkva najjača tada kada je progonjena. "Zlo u pomračenju uma ne može dotaknuti Mudrost. Ne shvaća da je crkva bila najjača kada je bila progonjena. Da nas bacanjem na koljena postavljaju u naš izvorni ratni stav", poručio je. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
U svojim dvadesetima imao sam psa. Ustvari bio je to pilić u krznu psa kojeg zovu rottweiler. Nikada nije napao. Ako se ne računa sarma ili ja dok sam najslađe spavao. Ljudima je bio zanimljiv jer je bio pacifist tipa Gandhi. Čak ni mačke nisu bježale od njega. Psi bi ga maltretirali pa sam ga morao braniti. Nekad su mi se smijali ali nisam mario. Znao sam kakva bi opasnost bila da je znao da nije pilić i da se smije braniti.
Jednom na moru, neki ga je veći pas napao iz zasjede. Da, baš zasjede. Skrio se i odjednom napao da se ja uopće nisam snašao. Ugrizao je mog pilića jednom, dva, tri puta. Nije se branio. Bježao je kući. Ja tražim kamen…najednom pile se našlo kod zatvorene kapije i nije imao kuda. Taj divlji pas ga je stjerao u kut. Krenuo je na moju zbunjolu. To je bilo prvi i zadnji put da sam pomislio da moj Esko nije pilić već pas. I to pas sa kojim nema šale. Okrenuo se na napadača i samo jednom krenuo. Nekoliko sekundi i divlji pas je zacvilio i krvav pobjegao. Čudio sam se. Divlji pas je jedva živu glavu izvukao. Rekli su mi iskusniji da svaka životinja stjerana u kut se bori za život i daje svoj svoj maksimum, čak i više. Uvjeren sam da je tog divljeg psa pustio da pobjegne i više nije pomislio na napad. Ni moj. Nije mu bilo bitno. Nije imao potrebe za dokazivanjem.
To poniženje je bila najveća pobjeda u povijesti čovjeka.
Kralj tame je moga Gospodina, moga Kralja samo jednom stjerao u kut. Uhitio ga je kao zločinca i to najgoreg. Mučio zvjerski i ubio raspevši ga na križ. Čistu, apsolutnu i jedinu Ljubav. Misleći da ga je ponizio i pobijedio, izgubio je posve. Svojim ludilom, mržnjom zamračenim umom nije prepoznao u čemu je tajna ljubavi. Moć neusporediva sa ničime. Paradoksalna. Neshvatljiva. Na tom križu Bog je uništio sve grijehe u povijesti. Sav trud zla. Sve grijehe za koje će se čovjek pokajati i tražiti oproštenje. Baš sve. To poniženje je bila najveća pobjeda u povijesti čovjeka. Božja pobjeda nad zlom. Nad mržnjom. Snaga oprosta. Najveća snaga ikad.
Crkva na koljenima, Crkva koja nema potrebu da se brani nego moli kao Isus na križu je Crkva koja će pobijediti jer se u njoj sam Bog bori.
Danas neki misle da crkvu, vjernike mogu poniziti. Misle da će nas baciti na koljena. Crkvu, narod Božji koji je uspravno stajao stoljećima i stoljećima i svemu odolijevao. Misle da su napokon našli pobjedničku formulu. Ali zlo u pomračenju uma ne može dotaknuti Mudrost. Ne shvaća da je crkva bila najjača kada je bila progonjena. Da nas bacanjem na koljena postavljaju u naš izvorni ratni stav. U položaj u kojem smo najjači jer se tada klanjamo samo Bogu. A izazvati Božje čete nije pametno. Odlučnost miroljubiva ali snažna psa stjerana u kut i moć Boga koji se ne brani, a pobjeđuje. Crkva na koljenima, Crkva koja nema potrebu da se brani nego moli kao Isus na križu je Crkva koja će pobijediti jer se u njoj sam Bog bori. Bog koji je pobijedio. Bog koji ne može izgubiti. Kad molimo Bogu puštamo da se bori.
Ja kamen nisam bacio jer se moj pilić sam obranio kada je trebalo. Ni mi ne trebamo bacati kamenje. Naš Bog zna kada će nas obraniti. I kada će zlo cviljenjem podvijena repa zmijskoga nestati zauvijek. Naš Bog zna. Samo mu vjerujmo