Tko je Petra Radin?

Vjerujem da bi odgovor na ovo pitanje bio drugačiji prije korone. Prva osoba s kojom sam se krenula upoznavati u karanteni, bila sam upravo ja. Odgovor na to nije nimalo lagan jer je moj proces upoznavanja i skidanja sloja po sloja maske koju sam nosila tijekom života bio itekako zahtjevan. Prije tri mjeseca bih vam rekla da sam redateljica, zaposlena u Zagrebačkoj filharmoniji, gdje osmišljavamo u sklopu MINIMINI ciklusa projekte za djecu. Dodala bih potom da sam uz Marija Kovača, osnivačica malog kazališta za djecu Tvornica lutaka, koje ove godine puni 15 godina. Spomenula bih i da pišem scenarije, glumim, produciram, vozim kombi, perem i peglam kostime, nosim scenografiju i kuham gablec za ekipu jer je sve to dio jednog privatnog kazališta, ako želite da opstane. Otkada imam novi izazov rada u Zagrebačkoj filharmoniji, privatnim kazalištem se bavim samo vikendom, ali to je dovoljno da se napravi jedan lijepi sklad u stvaralaštvu.

Umjetnost nije napravljena da bude tu, sama za sebe, već u službi drugih.

Petra Radin

Tko je Petra nakon samo tri mjeseca? Ova Petra ima malo drugačiji kut gledanja. Kad samo malo promijenite perspektivu i izmaknete sebe iz prvog plana, događa se doslovno čudo. Jedna vrsta oslobađanja od potpuno nebitnih stvari koje su nas opterećivale, a koje su nam bile sastavni dio života. Na primjer, mišljenje drugih. Jedan umjetnik ne može bez mišljenja drugoga jer njegova umjetnost ovisi o sukreatoru, to jest gledatelju ili publici. Uz njihov feedback umjetnost dobiva na vrijednosti. Umjetnost nije napravljena da bude tu, sama za sebe, već u službi drugih. E, sad… Tko je ta druga osoba? Tim pitanjima sam se bavila u karanteni. Kada se za vrijeme korizme odreknete društvenih mreža i kada krenete pisati blog, jer je to jedini način na koji se možete izraziti u tom trenutku, ne možete se reklamirati, ne možete brojati lajkove. Kome pišete onda? I što će taj drugi reći? Tu nastupa vaša savjest i mašta u kojoj kreirate likove, a sve se na kraju svodi na vašu komunikaciju s Bogom, koja je, kako me pater Pavin naučio, puno realnija od one koju vodim s nekom osobom.

Teško je odgovoriti na pitanje tko je Petra. Rekla bih da je svakim danom sve više upoznajem, istu, ali drukčiju. S novim sustavom vrijednosti između bitnog i manje bitnog.

Uvijek su za mene govorili da sam utopist i da iz tenka pucam cvijeće i kako stalno mislim da se sve može riješiti. Evo, nakon ove karantene, doista vjerujem u to.

Petra s djecom iz Sirije, Iraka, Irana i Afganistana

Petra koja svakako voli kuhati i koja mašta da će jednog dana otvoriti svoj restoran. Petra koja je napokon upoznala svoje susjede, s kojima sadi cvijeće u vrtu, Petra koja je za vrijeme karantene uspjela proživjeti sve što je proletjela kroz protekle godine jurnjave.

Eto, to mi se uvijek dogodi. U prvom pitanju odgovorim već i na ono drugo. Ha ha. Peta brzina, to je ono s čime se još moram pozabaviti. Ne peta brzina, nego Petra brzina, ha ha.

Kako se Petra nosi s pandemijom?

Pandemija. Ta riječ mi se od prvog dana nije nimalo svidjela i jednostavno ne postoji u mom rječniku. Kao ni korona, ili Covid-19. Prvih tjedan dana kada su nam rekli na poslu da idemo doma i da se vidimo za dva mjeseca, bila sam u šoku. Nevjerojatno kako mozak iskrivljuje sliku iste sekunde kada dobije informaciju. Odmah sam na sebi imala plastične rukavice, masku, koje se nije moglo kupiti, pa mi ih je sašila moja prijateljica, alkohol od litre u torbi, jer nije bilo više ni dezinfekcijskih sredstava i pogled preplašene srne kad ugleda farove automobila.

S Mariom Kovačem, s kojim je osnovala Kazalište Tvornica lutaka

Prvih tjedan dana takvog života u meni je proizvelo puno negativnih emocija jer sam toliko stavila sebe i svoju obitelj u centar zbivanja i mislila sam da moram i mogu sve kontrolirati. Nisam se družila s ljudima, nabavila sam hranu i zbrinula svoju obitelj, svima sam izdiktirala što moraju kupiti od hrane i lijekova, stalno sam čistila kvake, brave, ključeve. Pregledavala sam vijesti svakih sat vremena i u meni je rasla napetost s povećanjem broja oboljelih. I onda sam stala. Moj život se vrtio oko toga da preživim, dok uopće ne živim? Ne zamišljam takav život.

Nakon hladnih tjedan dana otuđivanja i straha od virusa, potres nas je tako protresao da kažemo – čovjek je najbitniji!

Isključila sam vijesti, nisam pojma imala koliko je oboljelih i umrlih, i odlučila sam složiti život unutar mogućnosti. Zašto bih svoje vrijeme, koje ionako prebrzo ide, potrošila na iščekivanje da prođe, kada može biti čak i možda najljepše u životu? Uvijek su za mene govorili da sam utopist i da iz tenka pucam cvijeće i kako stalno mislim da se sve može riješiti. Evo, nakon ove karantene, doista vjerujem u to. Iako me bilo jako strah potresa, iako me nevjerojatno rastuživalo što je ovo puno gore od rata jer se čovjek boji čovjeka; iako nam režu plaće, a kulturi, pogotovo privatnom kazalištu i slobodnim umjetnicima prijeti velika kriza, meni je ovo razdoblje donijelo puno dobroga. Iako ljudska i Božja logika ne idu skupa, iako se čini da jedna nesreća ide na drugu i pitamo se gdje je više kraj svemu, moje granice su se pomaknule, u meni samoj. Kada pišem ove odgovore osjećam kao da banaliziram te trenutke jer se taj mali pomak, koji nikada nisam uspijevala postići u jurnjavi za životom, nikako ne može riječima opisati da bih dobila na vrijednosti koju sada imam.

Križevačo veliko spravišče

Potres

Potres? Kako smo mi ljudi zapravo krhki i maleni. I kako sam napokon shvatila da ne mogu držati konce mog života u rukama. Ja jedino mogu reći “da” onom tko me vodi. I to je ta sloboda za Ljubav. Opet je tu ta ljudska versus Božja logika. Prestrašno je što su ljudi ostali bez domova, taj strah koji nam se svima uvukao u kosti je jeziv. Moji sjemeništarci (s kojima Petra već pet godina vodi dramske pripreme i režira predstavu uoči Bezgrešne) nemaju više gdje živjeti i ići u školu. Koliki su domovi i kuturne ustanove uništeni, kolike crkve ranjene? Bojimo se zaspati, strah nas je tuširati se. Stalna napetost i spremnost na bijeg skupa s opremljenim ruksakom pored vrata. Samo to?

Jedina odluka koju sam donijela je da svaku gorčinu preusmjerim na nešto pozitivno što bi moglo iz toga proizaći.

Tim Ježeve kućice na čelu sa ravnateljem Mirkom Bochom

Opet i opet, nakon potresa ljubav je pobijedila. I dok ovo pišem, eto opet potres. Tutnjava, pa drugi manji. Strah i neizvjesnost su tu, ali ipak dominiraju snimke navijača kako sele bolesnike, nose inkubatore i čiste naš razrušeni Zagreb; alpinista kako skidaju opasne dimnjake. Cijela Hrvatska u dahu je gledala najnapetiji film uklanjanja tornja s katedrale, u zajedništvu i molitvi, moja obitelj je bila sjedinjenija nego ikada. Nakon hladnih tjedan dana otuđivanja i straha od virusa, potres nas je tako protresao da kažemo – čovjek je najbitniji! I zajedništvo, nikako strah od bližnjeg. Krenula je naša pandemija u potpuno drugom smjeru. I vjerujem da je i to pripomoglo bržem ozdravljenju naše zemlje. Ljudi se zbližavaju.

U svakom tunelu pronađem krajičak svjetlosti. I, nevjerojatno, kada to doista želiš, on je uvijek tu.

Mene osobno je potres izbacio iz anksioznosti i straha. Napokon sam se probudila, prijavila sam se u Crveni križ i zamolila da mi daju bilo što da napravim za nekoga. Rekli su mi da napravim nešto za djecu, i tu je krenulo stvaranje s našim timom. Uz Marija Kovača, Mateja Meštrovića, Laru Škrinjar, Matija Šakoronju, Martina Šatovića i Josipa Brakusa, nastala je pjesma o pranju ruku i spot smo snimili u kućnoj radinosti. Šokirani smo koliko je puta ta pjesmica preslušana, baš smo se osjećali korisno. Sa Zagrebačkom filharmonijom su snimljena dva spota, od kojih jedan upravo za pomoć razrušenom Zagrebu, poklonili smo dvije predstave iz dječjeg programa, Ježevu kućicu i Zimogrozne, da dječici  bude lakše sve ovo preživjeti.

Na Uskrs festu s umjetničkom voditeljicom i prijateljicom Marijom Husar Rimac

Odjednom sve ima smisao, tu smo jedni za druge i tako pomažemo i sebi. Tako je nastao i blog “Sami zajedno”.

Nekoliko dana nakon potresa samo sam sjela za laptop i počela pisati da razveselim sebe i moje prijatelje, a i da uvedem neko radno vrijeme od ranog jutra. Nakon nekoliko mojih “pisama”, prijatelji su se organizirali i otvorili web stranicu i počeli stavljati te tekstove gore i sherati ih. I odjednom sam postala blogerica, iako mi to jako smiješno zvuči. Nisam pojma imala i još uvijek ne znam koliko me ljudi čita. Samo prvi dan sam dobila info da je njih petstotinjak bilo gore, pa su mi rekli da ide stalni rast, pa malo pad, pa opet rast i onda me to počelo opterećivati pa sam zamolila da mi ne govore. Ja zamišljam da ovo pišem sebi i još za nekoliko prijatelja i znanaca. Tako nemam neki pritisak da se moram svidjeti nekome.

50 godina Novih fosila

Važnost pozitivnog razmišljanja

Prvi tekst sam poslala mom bratu i suradniku – Mariju Kovaču. On je rekao samo piši i ne razmišljaj što je dobro i što nije, poslije ćemo to urediti u knjigu. Ništa ne popravljaj jer nešto što se tebi čini bez veze možda baš bude poticajno za nekog drugog. I tako sam pustila da se moja borba sa strahovima sama piše na tipkovnici. Jedina odluka koju sam donijela je da svaku gorčinu preusmjerim na nešto pozitivno što bi moglo iz toga proizaći. I to je, rekli bismo, postao neki moj potpis. U svakom tunelu pronađem krajičak svjetlosti. I, nevjerojatno, kada to doista želiš, on je uvijek tu.

Župa na HRT3 je postala moja župa, a uz mog prijatelja Alana Hržicu bila sam na krunici.

Mene je malo sram pričati o blogu jer nije dorađen i potpuno je napisan na prvu, ono što mi je došlo u tom trenutku. Ne bih se usudila reći da je to neka umjetnost, ali je životna borba jedne umjetnice koja je morala otkazati režije sedam velikih koncerata, preko dvadeset predstava, četiri koncertne predstave, dva festivala i režiju Križevačkog spravišča, koje se priprema nekoliko mjeseci i prvu režija velike opere za djecu.

Za mene, koja pucam po šavovima ako se ne mogu izraziti, pisanje je bilo jedini način komunikacije.

Što i kako dalje?

Kako krećemo s normalnim životom, blog će možda polako ugasnuti i to je ok. Ostat će jedan dokument borbe i upoznavanja sebe kroz pozitivu i humor, a mi ćemo druženje nastaviti uživo.

Opet će krenuti projekti, opet će sve ići svojim tokom, ali vjerujem da nikada neće biti isto. I pritom mislim da će biti bolje jer smo shvatili ljepotu i vrijednost neke nove inačice društvenog života. Nadam se da ću nastaviti moliti i ići na svetu misu redovito kao što sam za vrijeme karantene. Župa na HRT3 je postala moja župa, a uz mog prijatelja Alana Hržicu bila sam na krunici.

Petra Radin

Petra Radin je u protekloj godini sa Zagrebačkom filharmonijom u sklopu MINIMINI ciklusa režirala dvije koncertne predstave, zatim 50 godina Novih fosila, s kojima priprema i dokumentarac, prva je žena koja je u 52 godine režirala Križevačko spravišće, zatim zajedno s umjetničkom voditeljicom Marijom Husar Rimac režirala 40 godina Uskrs festa, nagovorila dirigenta svjetskog glasa Davida Danzmyra da se obuče u ježa za dječju predstavu Ježevu kućicu i dirigira sa prskalicom na Novogodišnjem koncertu Zagrebačke filharmonije, surađivala s Anom Rucner na festivalu Ana u gradu, vodila radionicu za djecu izbjeglice iz Iraka, Irana, Sirije i Afganistana, radionicu o osvještavanju štetnosti plastike na otoku Zlarinu, prvom otoku bez plastike, režirala Story božićni koncert za djecu, zatim koncert diva u HNK,  napisala nekoliko scenarija koji su bili uprizoreni, odigrala stotinjak predstava u Kazalištu Tvornica lutaka, koje je osnovala sa Mariom Kovačem, a mnogima je poznata i po režiji vojnog mimohoda povodom 20. obljetnice Oluje.