„Uskrsnuće je središnji događaj naše vjere. Apostol Pavao snažno kaže: „Ako Isus nije uskrsnuo, uzalud je naše propovijedanje, uzalud je čak i naša vjera“. Uskrsnuće Gospodinovo je zbiljski događaj koji ima svoja povijesno utemeljena očitovanja. Sam događaj Kristovog uskrsnuća ne bilježi nijedan evanđelist. Ali ono što bilježi jest iskustvo praznoga groba koje su zatekli učenici i iskustvo susreta Uskrslog s njegovim učenicima.

Uskrsnuće je prvenstveno posve novo stvaranje

Učenici koji su bili s Isusom cijeli njegov javni život, nakon uskrsnuća Isusa ne prepoznaju – to nam govori što uskrsnuće doista jest, kakav je to događaj. Ponajprije, to nam kaže da uskrsnuće nije nekakvo uskrišenje. Kao što npr. imamo uskrišenje Lazara ili djeteta udovice iz Naima. Nego uskrsnuće je prvenstveno posve novo stvaranje. Krist nije duh. Nije neka utvara. Nije fantazma od koje se ljudi plaše. Nego on doista ima tijelo. Novo Kristovo tijelo. KKC i naš katolički nauk kaže da Kristovo uskrslo tijelo, proslavljeno tijelo nije jednako onom prijašnjem tijelu. Krist blaguje s učenicima, oni ga dodiruju. I mi možemo nazrijeti koja su ta svojstva novoga tijela, iako ga učenici ne prepoznaju, jer to nije samo tijelo koje je u ovom prostoru i u ovom vremenu. To je naš najveći problem. Jer mi ljudi u percepciji svoje stvarnosti, svoga života, ne možemo pobjeći iz svoje kože, ne možemo pobjeći iz svojih osjećaja, iz svoga kuta promatranja, iz svoga pogleda. Teško je to shvatiti.

Ali Kristovo uskrsnuće je događaj koji je supstancijalno drugačiji. Otajstveno je drugačiji. On objavljuje istinu naše vjere koja nam svjedoči da vjerujemo u Boga svega vidljivoga i nevidljivoga. Ako je čudesan ovaj vidljivi svijet, koliko je tek čudesan onaj nevidljivi svijet kojega i Krist objavljuje svojim uskrsnućem, u svom proslavljenom tijelu. Vidimo da se Krist u tom svom proslavljenom tijelu može uprisutniti gdje i kada hoće. To nam objavljuje kako Isusovo čovještvo pripada Očevu božanskom području. Krist je Bog. I s njegovim čovještvom dolazi otajstvo Očeva božanstva, budući da je on Bog i može se uprisutniti ondje gdje hoće i kada hoće“, pojašnjava fra Bojan.

Vrijeme nakon Uskrsnuća je i vrijeme razgovora Isusa i učenika u kojima im Isus puno toga tumači, upućuje ih, podsjeća na istine proroka koje su navještene o Mesiji. Isus je već za života sve rekao, potvrdio i djelima, podnošenjem Muke i činom uskrsnuća, ali učenici iznova trebaju pojašnjenja.

„U Isusovom govoru nakon uskrsnuća možemo primijetiti kontinuitet nauka kojega Isus naviješta. Krist je Isus koji je bio prije i onaj nakon uskrsnuća, raspeti je i uskrsli Krist. U susretu s Kristom rađa se vjera učenika. Nemamo očevice događaja uskrsnuća, ali imamo svjedoke Krista uskrsloga. Onih koji su ga susreli, koji su promijenili svoj život iz toga susreta s njime. To njihovo svjedočanstvo, svjedočanstvo njihovog života kojeg će gotovo svi apostoli, osim Ivana, posvjedočiti prolijevanjem svoje vlastite krvi daje nam jamstvo da je njihovo svjedočanstvo istinito. I da oni u tom svom razgovoru s Kristom otkrivaju radost koju uskrsli Krist donosi.

Tuga je nešto što mijenja život učenika, da bi prihvatili radost

Evanđelist Luka donosi snažnu sliku u hodu učenika prema Emausu, kada su im snuždena lica. Dakle, oni su nosili tugu u svom životu. Nije se dogodilo onako kako su oni sami očekivali i ono što su oni htjeli. Događa se nešto posve suprotno. Zanimljivo je da Krist ne želi ostaviti nekakav dojam. Isus nakon svog uskrsnuća nema potrebu ostavljati na druge ljude dojam. Nego želi svojim učenicima otkriti istinitost svog spasenjskog djela koje se ostvaruje u uskrsnuću. Ali ta njihova tuga je nešto što njihov život mijenja, da bi prihvatili radost. Čovjeku je nekad problem maknuti se iz nekih svojih naviknutosti, nečega gdje ima svoju sigurnost, da ide u neizvjesnost“, ističe fra Bojan. U tom kontekstu navodi misao Halila Džubrana: „Tuga preorava naša srca, da bi u njega stalo više radosti“.

Fra Bojan Rizvan / Foto: Ines Grbić

„Tugu koju su proživjeli Isusovi učenici, gledajući neuspjeh svoga Učitelja, gledajući muku i smrt njihovog Učitelja, neizvjesnost koja se dogodila nakon njegovog ukopa, sigurno je preorala njihova srca, kako bi u njega mogla ući ta svježina uskrsne radosti koju donosi sam Krist. Ponekad i u našem životu kad imamo teške situacije, kad nosimo tugu u svom srcu, moramo je doista nositi s povjerenjem u Gospodina da on preorava naše živote, preorava naša srca, da bi onda mogao donijeti i uskrsnu radost koja će naš život oplemeniti i koja će nam objaviti da smo ljubljeni do Neba“, poručuje fra Bojan.

Učenici su bili iznenađeni razvojem događaja, bili su razočarani. Isus ih u susretu za Emaus pita: ‘Zar ne poznate Pisma?’. Zatekla ih je Isusova smrt i stvarnost da će Isus uskrsnuti, ta bitnost Kristovog božanstva. Zbunili su se i bili izbezumljeni razvojem događaja, unatoč drugovanju s Isusom i unatoč poznavanju Pisma. Doživjeli su takav šok da su zaboravili i na Pisma i na osobu Isusa i na sve što su osobno čuli od njega.

Kad upadnemo u tjeskobu i muku zbog nekog događaja, situacije, zbog okolnosti – možemo lako podleći tjeskobi koja nam ne dopušta da živimo spomen Gospodnje milosti

„Meni se čini da se i mi često nalazimo u tom šoku. Koliko puta živimo odnos s Gospodinom koji je intenzivan, prekrasan, donosi radost u naš život, kad osjećamo snažne trenutke milosti i znamo da je Gospodin tu. Ali kad nam se pojavi neka teškoća i kad nam se okrene nova stranica života, gdje Gospodin jače pritisne olovku pa para naš list papira, tako lako zaboravimo da nas i tad zove. Zato mi je čudesno kako Sveto Pismo redovito govori o tome da se Gospodin sjeća svoga Saveza. To spominjanje njegovog Saveza nama otkriva da se mi moramo trajno spominjati onoga što nam Gospodin učini. Kad Bog poučava svoj narod, još u Izraelu kaže, i nakon što su ušli u Obećanu zemlju, i nakon što su živjeli krizne trenutke svoje vlastite povijesti, kaže im: ‘Ma sjetite se kako vas je Gospodin izveo iz Egipta! Sjetite se kako vas je vodio! Je li vam išta nedostajalo kroz to vrijeme?’.

Kad upadnemo u tjeskobu i muku zbog nekog događaja, situacije, zbog okolnosti, medijskih napada, mi često možemo lako podleći tjeskobi koja nam ne dopušta da živimo spomen Gospodnje milosti, nego previdimo sve to. Apostole tu treba razumjeti, jer i mi sami smo ponekad takvi. Vjerujem da je njima svima Isusova smrt bila šok u njihovom životu, snažna potresenost koja ih je do te mjere uzdrmala, da nisu znali gdje su.

Slaviti Kristovo uskrsnuće znači prihvatiti i potres vlastitog života, vlastitog srca, vlastitih odnosa

To je lijepa slika, kada evanđelja govore o uskrsnuću, osobito evanđelist Matej – onda kaže da je nastao žestok potres – seizmos. Doslovce tako piše. Meni se čini da je to događaj Kristovog uskrsnuća – Uskrsnuće je potres našeg života! A u potresu se neke stvari i ruše. U našem životu se nešto što je kržljavo, nešto što je krhko, slabo, ponekad se Kristovim dolaskom i tom potresenošću koju donosi u naš život, puno stvari ruši. Ali Bog iz tih ruševina može napraviti najljepšu i najblistaviju palaču našeg života. Slaviti Kristovo uskrsnuće znači prihvatiti i taj potres vlastitog života, vlastitog srca, vlastitih odnosa, kako bismo mogli biti doista učvršćeni Gospodnjom milošću i obnovljeni Njegovom snagom. Zato nam i Crkva u svojim molitvama često u uskrsnom vremenu govori kako je događaj Kristovog uskrsnuća i obnova našeg života“, ohrabruje fra Bojan.

Apostoli prepoznaju Učitelja i u djelima, poput uspjelog ulova riba koji biva veći u bacanju mreža na Isusovu riječ, u lomljenju kruha… Ta su djela toliko čudesna da su učenici znali, ovo može samo naš Gospodin učiniti. Isus hoda s učenicima u Emaus i dolazi u kuću nakon što oni svjedoče da im je gorjelo srce dok im je tumačio Pisma o onome što je o njemu zapisano.

„Zanimljiv je taj trenutak. Evanđelist Luka kaže kako je Isus onoga trenutka kad je razlomio kruh, nestao. Ali Krist nije nestao. On je ostao u tom slomljenom kruhu. To je ono što Gospodin čini. On nam jasno pokazuje: Evo, tu je taj simbol slamanja kruha, simbol euharistije. Tu je Isusova tjelesna prisutnost danas u Crkvi. Mi i dalje imamo Kristovu tjelesnu prisutnost u Crkvi, a to je upravo u lomljenju kruha, u euharistiji. U tome možemo nazrijeti da je tu očitovanje Krista uskrsloga. I mi se, ako ćemo biti svjedoci Isusova uskrsnuća, moramo susretati s njim koji je živo prisutan u euharistiji. Ako ćemo biti vjerni toj Božjoj objavi, onda ta euharistijska prisutnost za nas vjernike mora biti itekako značajna. Jer euharistija je spomen čin i slavlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Zato Krist ostavlja te jasne znakove svojim učenicima, znakove prisutnosti koji nam objavljuju njegovu ljubav i očituju istinitost njegove riječi kada je rekao ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, ističe fra Bojan.

Duh je onaj koji nas upućuje u svu istinu. Duh nam otkriva istinu evanđelja.

Kako Isus nestaje svojom tjelesnom pojavom, ujedno i otvara prostor djelovanju i pojavi treće božanske osobe, Duha Svetoga. Da je Isus svojim tijelom uz nas, nedostajala bi nam oslonjenost na Duha Svetoga na koju nas Krist upućuje i poziva da je živimo. Uostalom, apostoli će i biti junaci u naviještanju kada Duh na njih siđe.

„Tek po silasku Duha Svetoga rađa se Crkva kao ona koja propovijeda Krista Uskrsloga. Sva evanđelja su pisana poslije događaja Muke, uskrsnuća i poslije događaja Duhova. U svom evanđelju evanđelist Ivan lijepo naglašava kada Krist izgovara riječi: ‘Bolje je za vas da ja odem. Jer ako ne odem, nećete dobiti Branitelja, Duha branitelja’. Duh je onaj koji nas upućuje u svu istinu. Duh nam otkriva istinu evanđelja. Duh nam otkriva istinu uskrsnuća. Zato će apostol Pavao ustvrditi: ‘Sinovi i kćeri smo Božje, ako nas vodi Duh Božji’. Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji, kaže apostol Pavao. Moramo znati da smo sinovi i kćeri Božje samo ako dopustimo biti vođeni Duhom Božjim, vođeni otajstvom Kristova uskrsnuća. Na takav način da, uočavajući tragove muke i u Kristovom životu, tragove muke u našem životu možemo zamijeniti slavom ljubavi.

Po patnji, kako kaže Božja riječ, dolazimo do savršenstva

Zanimljivo je u događajima uskrsnog vremena da Krist svojim učenicima pokazuje i svoje rane kao znak prepoznavanja. Meni se čini da mi ponekad imamo krivu interpretaciju čuda. Mi vjerujemo da se neko čudo dogodilo onog trenutka kada su naše rane nestale. A Isus i čudo svojeg uskrsnuća objavljuje u tome što se njegove rane preobražavaju. Uputio bih vjernike neka žive to iskustvo susreta s Kristom koje je snažno i koje nam pomaže, ne da naše rane negdje potisnemo, zanemarimo, nego da ih snagom Kristove ljubavi uskrsnuća, preobrazimo. Tada ćemo postati vjerodostojni kršćani jer ćemo moći i mi sami rane svoga života drugima pokazivati – ali ne zato da bismo druge optuživali za njih ili da bismo drugima govorili kako su nam nanijeli bol, nego da bismo u tim ranama mogli očitovati ljubav“, potiče fra Bojan i ističe: „Bog nas kroz trpljenje oblikuje i čini nas zrelima. Mislim da je najbolji način stjecanja zrelosti života kroz patnju. Mi po patnji, kako kaže Božja riječ, dolazimo do savršenstva. Jer u patnji pokazujemo na koga doista oslanjamo svoj život, s kime želimo graditi svoj život, kako djelujemo u trenucima kad su nam oduzete neke sigurnosti za koje mislimo da imamo pravo na njih. Kako tada odlučujemo, time ćemo pokazati našu vlastitu zrelost. Kad se pojavi križ i patnja u našem životu koje možda i ne možemo razumjeti, pozvani smo ih prihvatiti i učiniti od našeg križa put spasenja. Put koji nas vodi u nebo, koji nas vodi u zajedništvo s Gospodinom“.

Pisac Hebrejima kaže Krist je bio uslišan zbog svoje predanosti i naviknu slušati. Iz onoga što prepati, naviknu slušati. „Patnja nas poučava slušati, osluškivati Božju riječ. Prostor patnje je mjesto gdje Božja riječ odlično odjekuje. Kad razmišljamo o drami Božje ljubavi koja nam je očitovana, moramo i sami biti spremni i suobličiti se Kristovim patnjama. Da znam svoju muku utisnuti u Kristovu muku. Ako imamo hrabrosti u vjeri odmaknuti se od naše muke, onda ćemo vidjeti kako se naša muka pridružuje Kristovoj muci. To je ono što kaže apostol Pavao, Nadopunjujem ono što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu. Mi smo svojom patnjom, svojom mukom, pozvani sudjelovati i nadopuniti ono što nedostaje patnjama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu“, potiče fra Bojan.

U vremenu nakon Isusova uskrsnuća do Pedesetnice apostoli posvješćuju što se dogodilo, činjenicu da je Gospodin uskrsnuo, preobražavaju se po susretu s uskrslim Učiteljem. To je intenzivno vrijeme konsolidacije redova među apostolima, prijelazno razdoblje za trenutak kada će primiti dar Duha i veliko poslanje da u navještaju do nakraj zemlje ljude čine Isusovim učenicima.

„Mora se dogoditi posloženost koja je nastala iz potresa uskrsnuća. Neke stvari se moraju složiti na svoje mjesto. Jer taj potres se događa ne zato da se u nama sve razruši, nego da se u nama sve posloži, da sve stvari budu na svojem mjestu. S druge strane, to mi se čini kao snažna objava velike istine koju Crkva prenosi, a to je da je zajedništvo plod Duha Svetoga. Učenici bivaju zajedno kada Duh dolazi. U svakom bogoslužju Crkve, kada na početku svećenik pozdravlja narod, kaže: ‘Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga’. Mi možemo biti zajedno samo ako smo u Duhu. Jer Duh prihvaća različitosti i ne vidi različitost kao opasnost, nego vidi kao priliku za obogaćenje. Zato je važno u našem životu moliti za dar zajedništva. Samo ako budemo primali Duha Svetoga, moći ćemo ostvarivati zajedništvo i u našim obiteljima, u našim zajednicama i tamo gdje jesmo. Onaj tko donosi ljepotu i radost zajedništva, taj će biti i svjedok Kristovog uskrsnuća i donosit će radost Duha Svetoga“, poručuje fra Bojan.

Nitko drugi nije odgovoran, nego ja sam odgovoran za svoje vlastite odluke koje donosim u svom životu. Bile to odluke izdaje ili odluke vjernosti.

Za razliku od Uskrsnog vremena u kojemu Isus s učenicima ulazi u razgovor, u trenucima Muke koja je tome prethodila Isus je uglavnom šutio. Evanđelja donose njegova kraća izricanja pred mučiteljima. Zanimljiva je Isusova riječ ‘Ti kaza’, što izgovara u susretu s Judom, kada ga pita je li on taj koji će ga izdati i u susretu s Pilatom, na njegovo pitanje je li Isus kralj. S te dvije prodorne, kratke, a snažne riječi, Isus nas suočava s onim što mi kažemo. Kao da nas Isus ni svojom riječju ne želi osuditi.

„Kada Isus kaže ‘Ti kaza’, mislim da Isus objavljuje dvije stvari. Prvo jest odgovornost za svoje riječi. Odgovornost za svoje čine. Nitko drugi nije odgovoran, nego ja sam odgovoran za svoje vlastite odluke koje donosim u svom životu. Bile to odluke izdaje ili odluke vjernosti. To je naša vlastita odgovornost. S druge strane, Isus se objavljuje kao kralj, kralj istine i kao onaj koji istinu uvijek objavljuje. Kada Isus objavljuje istinu, onda nam je ne objavljuje tako da bi nas povrijedio, da bi donio bol u naš život. Nego nam zapravo kaže: Evo, ti si sam sada izrekao istinu. Postani svjestan te istine koju nosiš u sebi. To je nama jako važno – da nama Krist objavi istinu koju imamo u sebi. On nam kaže, tu je već istina izrečena, samo je ti sada postani svjestan i po toj istini kreni živjeti“, pojašnjava fra Bojan.

Mali kršćanski mučenik pri izdisaju je rekao: „Sve ću vas reći Bogu“

Zaključno prenosi dirljivu i snažnu pouku jednog ubijenog sirijskog djeteta, kršćanskog mučenika: „U ratu u Siriji, u jednom granatiranju crkve, bio je ozlijeđen trogodišnji dječak, kršćanin. Imao je nutarnje krvarenje i teško je stradao. Dok mu se ukazivala pomoć, u posljednjim trenucima svog nevinog života, prije nego je izdahnuo, dječak je iskrena srca, u plaču, ganutljivo rekao: „Sve ću vas reći Bogu“.

To nam Krist objavljuje: ‘Sve ću vas reći Bogu’. Ali ne s optužbom. Ne s time da nas osudi, ne s time da nas ocrni. Nego s time da Kristov govor križa bude snaga otkupljenja, snaga radosti koju donosi u naš život, snaga koja nas čupa iz muke. Znajmo da će nas Krist reći Bogu! Ali taj govor o nama neće biti govor optuženja, nego govor opravdanja. Tako ćemo imati istinsku radost u životu“.

‘Sve ću vas reći mom Bogu’ – kolika snaga nevinosti, koja poruka, ljepota i sigurnost predanja Ocu. Razdirući glasić, a ogroman izraz vjere malenog sirijskog dječaka, mučenika – sada u društvu svetaca i Uskrsloga. Uskrsno vrijeme – vrijeme velikih razgovora između Učitelja i učenika…