Braćo i sestre, danas slušamo jednu (po meni) od najljepših stranica o post-uskrsnim događajima. Razočarani učenici se vraćaju u svoju prošlost, u svoje prijašnje obveze. Svoje razočaranje jasno izražavaju ovim tužnim riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ No, sva sreća, koliko god su ove riječi tužne, izgovorene su – makar nesvjesno – onome koji daje puninu radosti, Isusu Kristu. Učenici – poput Marije Magdalene iz jučerašnjeg evanđeoskog odlomka – nisu prepoznali Isusa. Čudom se čak čude što njihov nepoznati suputnik ne zna što se dogodilo u Jeruzalemu ovih dana: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ Imali su potrebu Isusu pričati o događajima vezanim uz Isusa. Njihova je potreba razumljiva. Naime, kada izgubimo nekoga često puta imamo potrebu što više o njemu pričati, opisivati okolnosti njegove smrti, pitajući se jesmo li se dovoljno trudili oko njega, jesmo li dali sve od sebe dok je osoba još bila tu. Imali su potrebu govoriti o svojim očekivanjima.

Zanimljive su mi neke umjetničke slike koje – prikazujući ovaj događaj – nastoje ne istaknuti Isusa, ili ga prikazuju poput sjene ili siluete, a učenike jasno zabrinute i razočarane. Isus se jasno vidi tek za stolom – kada se učenicima otvore oči. Ovaj evanđeoski odlomak danas ima posebnu težinu za nas. Naime, uskraćeno nam je ono što je dano učenicima u Emausu kao znak prepoznavanja onog koji je srce zapalio svojim riječima. Imali su Uskrslog Gospodina koji je s njima lomio kruh. A mi to danas ne možemo zbog jednog nevidljivog virusa. Razumljivi su razni komentari, negodovanja, razočaranja, gubitak nade u crkvu. Pa i učenici na putu u Emaus su imali takav stav. Osjećali su razočaranje, gubitak nade, negodovali su, jer su mislili da ih je Isus prevario, da nije takav prorok kakvim se smatrao. Kao što mnogi danas prebacuju Crkvi. Međutim, čineći tako, zaboravljamo da je i prije lomljenja kruha, Isus bio s učenicima na putu, da im „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.“ Tumačio im je Pisma. Drugim riječima, i u ovim vremenima kada nemamo još mogućnost lomljenja kruha u našim crkvama, Isus nas nije napustio. Tumači nam Pisma, poziva na strpljenje, na razumnu vjeru, na solidarnost, na poslušnost. No, jesmo li možda previše zaokupljeni svojim razočaranjima pa ne uspijevamo prepoznati novi oblik njegove prisutnosti?

Nastavak ovog ulomka daje nam jedan zanimljiv dijalog: „Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: ‘Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!’ I uniđe da ostane s njima.“

Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku! Koliko nam je potrebna ovakva molitva ovih dana! Tako lijepo rečeno, tako aktualno, tako utješno: Ostani s nama!

Da, Gospodine, ostani s nama kada ne razumijemo više smisao života!

Ostani s nama kada smo pozvani OSTATI DOMA, a tako nam je dosadno doma biti!

Ostani s nama kada nam je vjera poljuljana, nada zamagljena, a ljubav iznevjerena!

Ostani s nama kada ne znamo od koga dobiti istinsku utjehu!

Ostani s nama kada imamo osjećaj da je sve oko nas čudno i neizvjesno!

Ostani s nama kada ne znamo što ćemo sa sobom jer nam je život postao rutina!

Ostani s nama kada nam se čini da su nam dani na izmaku!

Ostani s nama Gospodine, jer nam je snaga na izmaku!