Dio priče donosimo vam danas u Domoljubnim minutama:

„Prije početka oružanih sukoba i otvorene agresije pobunjenih Srba na Vukovar, otac Stjepan, porijeklom iz Zlatar Bistrice u Hrvatskom Zagorju, za rodbinu i prijatelje Štef, radio je kao privatnik te vodio vlastiti vodoinstalaterski obrt. Supruga Ana Pakšec, rođena Luketić, rodom iz Dalja, radila je kao zaposlenica u Vuteksu, vukovarskom divu tekstilne industrije. 1976. rodio im se prvi sin, Dario, a 1980. godine Damir. Obitelj je živjela skladnim životom u gradskom naselju Sajmište u tadašnjoj ulici Josipa Cazija, danas Dragutina Renarića. Braća Pakšec pohađala su Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas Osnovna školu Antuna Bauera. Stariji sin, Dario bio je izrazito dobar učenik i srednju je školu nastavio u Vukovaru. Poput svojih vršnjaka, Dario i Damir voljeli su druženja nakon škole, pecanje na Dunavu, vožnju biciklom kroz naselje, košarku i nogomet. 

Mirne vukovarske snove i dva dječja djetinjstva prekinuo je ratni rujan 1991. godine kada je okupiran dio Sajmišta na kojem su živjeli. U to vrijeme, pojedinci ili obitelji koji nisu bili određeni za hitnu likvidaciju zatočeni su kao roblje za rad lokalnom srpskom stanovništvu, te pripadnicima paravojnih i dobrovoljačkih odreda. U tome su glavnu riječ imali pripadnici Teritorijalne obrane Vukovar i njen odred Petrova Gora. Prema iskazima preživjelih svjedoka, Stjepan Pakšec kao i ostali zarobljenici prisiljen je raditi teške fizičke poslove, od raščišćavanja urušenih i uništenih objekata do ukopa poginulih i ubijenih. Početkom 1992. godine jedino što je Stjepanu i obitelji od imovine ostalo bio je automobil, crveni Golf 2 kojeg je uz kuću nudio u „zamjenu” kako bi iz Vukovara na sigurno izveo suprugu i sinove. No, nije mu dozvoljeno. U neposrednoj blizini kuće obitelji Pakšec, živjela je udovica, srpske nacionalnosti s kojom su imali dobre susjedske odnose. S obzirom na bezvlašće i činjenicu da je noću “mrak gutao ljude”, znala je prenoćiti u njihovoj kući. Unatoč svojoj srpskoj nacionalnosti, gospođa se nije osjećala sigurno u svom domu. 

Tog dana 9. travnja 1992. u lokalu Taksi, u vlasništvu zamjenika komandanta Teritorijalne obrane Vukovar, Stanka Vujanovića, dvojica pripadnika, odlučila su otići do obitelji Pakšec i uzeti njihov automobil. Jedan od njih poznavao je obitelj Pakšec s obzirom na to da su bili susjedi. Obučeni u civilnu odjeću, iza 19h navečer stigli su pred kuću te naoružani ušli u hodnik. Stjepan i Ana Pakšec, te mlađi sin Damir i susjeda bili su u dnevnom boravku, dok je stariji sin Dario bio na katu. Prijeteći oružjem izveli su Stjepana u hodnik te mu rekli da mu uzimaju auto jer se obitelj Pakšec ionako nalazi na spisku za iseljenje pošto su – Hrvati. Stjepan je pristao na “dogovor” bez negodovanja. Upozoren je da prikupi i preda sve vrijednosti iz kuće jer ih ionako neće moći ponijeti sa sobom. Dok je Stjepan u hodniku razgovarao, za to vrijeme, drugi je iz dnevne sobe izveo susjedu, pripadnicu srpske nacionalnosti. U sobi tik do dnevnog boravka, obojica su nad njom, naizmjenično pazeći na Pakšece, izvršili zločin silovanja. Kada im je Stjepan predao ključeve automobila nisu bili zadovoljni pa su tražili novac. Stjepan je pokušao sačuvati posljednje novce koje su imali ali je uz prijetnju dobio nekoliko udaraca u glavu drškom pištolja. Tada je supruga Ana donijela posljednjih 150 maraka, što je silno razbjesnilo obojicu. Odlučili su ubiti cijelu obitelj, ali susjedu kao njihovu Srpkinju poštedjeti. 

Za to vrijeme stariji sin Dario, sišao je u dnevni boravak dok je jedan od dvojice na njih pazio kako ne bi pobjegli ili pozvali pomoć. Prvi je susjedu odvezao kod poznanice “na čuvanje” koja joj nije dopustila otići. Kada se vratio, Stjepan je obojici predao sve vrijednosti koje su imali, no bez imalo milosti ispalili su mu nekoliko hitaca u glavu, te ga na mjestu usmrtili. Suprugu Anu, te dječake Daria i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im naredili da sjednu na stražnje sjedalo njihovog crvenog Golfa 2. Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnog broja 28. Tamo se nalazila zatvorena kapija, ali raščišćeno dvorište srušene kuće, te bunar. Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježali niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenutih leđa, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hice u glavu. Nakon čega su podigli poklopac bunara te njihova tijela bacili u 15 metara dubok mrak. Istim autom vratili su se pred kuću obitelji Pakšec, u deku zamotali tijelo ubijenog Stjepana te prevezli do iste lokacije kako bi i njegovo tijelo ubacili u bunar.“

Tijela obitelji Pakšec ekshumirana su i pokopana 1999. godine. Susjeda Srpkinja prijavila je dvojicu zločinaca i svjedočila protiv njih. Nikola Dukić osuđen je u Republici Srbiji za ovaj strašan zločin na 30 godina zatvora, dok je Slavko Petrović, nedostupan vlastima Republike Srbije, osuđen na 40 godina zatvora.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.