Svećenik, književnik i bogoslov Anton Šuljić.
Foto: Sandra Šimunović / PIXSELL

Kako i kada je nastala pobožnost Križnog puta?

Pobožnost Križnog puta zaista je jedna od najstarijih. Ona je nastala, prema svemu sudeći, već u apostolsko doba. Dakle, odmah nakon Isusova uskrsnuća Isusovi učenici su počeli obilaziti ona mjesta kojima je prolazio Isus na svome križnom putu. Štoviše, postoji i jedna tradicija koja govori da su upravo ti prvi apostoli i učenici prolazeći od Getsemanija do Kalvarije, postaje, koje se još nisu tako zvale, obilježavali vrlo jednostavno kamenjem koje je onda podsjećalo na mjesta na kojima je Isus bio ili bičevan ili osuđen i na kraju raspet. U tom smislu možemo govoriti da nam tradicija govori o apostolskom vremenu. Nakon toga Križni put je svoj razvoj doživio negdje u 4. st. Prema povijesnim podacima i prema tradiciji Konstantinova majka, sv. Jelena je u 4. stoljeću dala istraživati i pronašla je Kristov križ i onda je počeo veliki zamah štovanja Kristova križa, posebice na mjestu raspeća, na Golgoti. Tamo je za vrijeme cara Konstantina napravljena i ogromna bazilika Kristova groba, ali i Kristova uskrsnuća. Taj je događaj bitno označio novi zamah slavljenja Križnog puta, premda se on još tako nije ni nazivao, iako je bio u središtu te pobožnosti. U 5. st. je postojala dosta raširena pobožnost Križnog puta, ne samo u Svetoj Zemlji, nego i u Europi, primjerice u Bolonji. Tamo je zabilježena pobožnost koja je imala sve karakteristike pobožnosti Križnoga puta. Poznata hodočasnica Eterija (neki je nazivaju i Egerija) vrlo opširno opisuje kako su vjernici obilježavali pobožnost Križnog puta. Spominje i neka mjesta tako da možemo reći da su išli od Maslinske gore, Pilatove sudnice i drugih mjesta. Tako su kršćani slavili Kristovu muku, Kristovu patnju – njegov križni put. U 8. st. dolazi do novog zamaha, odnosno sama pobožnost je preinačena i tada se po prvi put uprizoruje Križni put. Do tada smo imali samo slavlja, odnosno dolazak na to mjesto, pobožnost u smislu okupljanja. Najprije su vjernici pod vodstvom jeruzalemskog patrijarha sastajali u dvorani Posljednje večere pa bi išli preko potoka Cedrona na Maslinsku goru, vraćali se u Pilatove sudnice i onda bi vrhunac bio u crkvi Kristova groba na Golgoti. Upravo u tom času se dogodila povijesna mijena – uprizorenje. Tada je, dakle, patrijarh uzimao križ i nosio ga prema samom vrhu Golgote, a pomagao mu je đakon, koji je na svoj način simbolizirao Šimuna Cirenca.

Scenski križni put u Gornjem Vrapču / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Kada govorimo o uprizorenjima onda je važno spomenuti da su se ona temeljila na Evanđelju.

Tako je. Tada se već polako počinju pojavljivati stacije, mi bismo rekli postaje i to po uzoru na sedam padova Isusovih, kako su tada obilježavali, pa sedam posljednjih Isusovih riječi, a i sedam bazilika koliko ih je tada bilo u Rimu. Neki broj postaja već se tada počeo nazrijevati. Veliki zamah širenju te pobožnosti u Europi dali su križarski pohodi. Tako da se već u 12. st. može govoriti da je ta pobožnost vrlo široko zahvatila cijelu Europu, cijeli Zapad. Sveti Bernard iz Clairvauxa je poticao vjernike da se suobliče muci Kristovoj i to na jedan simbolički način, da razmišljaju o otajstvima, o tome što je Isus sve propatio, ali da to bude jedna alegorija – kako kršćanin vjernik to može nasljedovati u svom vlastitom životu. Nakon križara koji napuštaju Svetu Zemlju došlo je do mijene. Brigu o crkvi Kristova groba početkom 14. stoljeća preuzimaju franjevci. Oni su napustili alegorijsko simbolički način proslave Križnoga puta i zapravo su išli ad lieteram. Sveti Franjo poznat je po tome da je doslovno shvaćao i živio evanđelje i tako su i franjevci počeli doslovno obilježavati svaku od tih postaja temeljeći ih na evanđelju. U to vrijeme još uvijek imamo sedam postaja, ali se taj broj mijenja i nema usustavljenog niti broja niti tema koje su se u postajama pojavljivale. Bio je to relativno proizvoljni način proslave Kristove muke u tom putu. Jedina postaja koja u to vrijeme, kao i kasnije pa i u današnje vrijeme, nije temeljena na evanđelju je 6. postaja Veronika pruža Isusu rubac. Ta je postaja utemeljena na apokrifnom evanđelju, takozvana Djela Pilatova. To je jedina postaja koja se ne temelji izravno na evanđeoskim izvješćima.

6. postaja Veronika pruža Isusu rubac / Autorica Eva Vukina

 Zbog čega se 6. postaja ipak zadržala?

Ona se zadržala zbog svoje simbolike, naravno. Oslikavala je ono što je kršćanski puk uvijek prepoznavao, a to je da je uvijek bilo ne samo onih koji su Isusa grdili i koji su ga osuđivali i klicali ‘Raspni ga’, nego da je bilo i onih koji su imali sućuti za njega. U tom smislu se pojavljuju i jeruzalemske žene. Vjernička pobožnost je htjela i to prepoznati kao dio vlastitoga suobličavanja patnji i suosjećanja s Kristom koji prolazi kroz veliku muku.

Kada se Križni put ustalio na 14 postaja?

Veliku je ulogu u tome imao svećenik William Wey iz Engleske. On je u svom putopisu po Svetoj Zemlji zabilježio tih 14 postaja. To je bila polovina 15. stoljeća. Međutim, nije to bila praksa uvijek i svugdje. Bilo je razdoblja kada je čak bilo 43 postaje križnog puta. Postaje se usustavljuju u 18. stoljeću, a do tada je bio relativno pomičan i broj i izbor tema koje su se kod pojedine postaje razmatrale. Križni put je u razdoblju zrelog srednjeg vijeka i renesanse bio jedna pobožnost koja je uvijek imala poveznicu s tradicijom, s apostolskim vremenom, ali se unutra uvijek nalazio neki novi sadržaj koji se s vremenom trebao usustaviti. Križni put s 14 postaja krajem 17. i početkom 18. stoljeća posebno je raširio Leonhard von Porto Maurizio koji je zaključio taj dugi hod Križnog puta. Zabilježio je 572 križna puta po čitavoj Europi, među njima i onaj u Koloseju gdje je Papa svake godine vodio pobožnost Križnog puta. Njegova je velika zasluga i što je utjecao na papu Klementa XII. koji je odobrio takvu pobožnost svojim breveom Exponi nobis. Tada je usustavljeno tih 14 postaja.

Kada danas govorimo o Križnom putu, to nije samo pobožnost, nego se on prenio i na druge grane umjetnosti. Sakralno slikarstvo većinom obuhvaća baš temu muke, smrti i Uskrsnuća.

Da, to je vrlo zanimljivo. Kristov križ je sve do 11. stoljeća bio predmet stanovitog otpora u likovnom prikazivanju. Raspeti Krist se u likovnosti prvi put pojavljuje u 5. stoljeću i on tada nije mrtav, nego je živ. Riječ je o pločicama od bjelokosti koje se danas čuvaju u British Museumu, a raspeće imamo i u crkvi Santa Sabina u Rimu.

Foto: The British Museum

Taj Krist je raspet, ali je živ, sukladno onom starokršćanskom himnu kojeg i danas imamo u Časoslovu Crkve, a to je jedan stih koji kaže ‘Zavlada Bog s drveta’, zapravo je možda najbliži tome što je taj kasnoantički i ranosrednjovjekovni vjernik gledao u tom prizoru. Dakle, on je bio raspet na križ, ali je vladao s križa. I u Hrvatskoj u 11. st. imamo nekoliko takvih raspela, od kojih je najpoznatije ono iz crkve sv. Frane u Zadru. Tek kada se gotika vrlo naglašeno pojavljuje sa svojim pijetističkim pristupom, kada se počinje razmatrati patnja, muka i sama smrt i kada se Krist prikazuje u trzaju boli, tada počinje dosta snažno prikazivanje Kristova križa i Krista kao onoga tko trpi, tko pati, tko umire, koji je izmasakriran na križu.

Srednjovjekovno raspelo iz crkve sv. Frane u Zadru / Foto: Fototeka Instituta za povijest umjetnosti

To su prikazivali svi veliki umjetnici od Dürera do Lucasa Cranacha. Takav koncept protegnuo se sve do naših dana tako da možemo reći da naše vrijeme slijedi taj stari srednjovjekovni koncept s time da se danas sve više uvodi i 15. postaja. U njoj se uglavnom slavi Kristovo uskrsnuće. Vrlo je znakovito i dosta paradigmatično da se tema Kristova uskrsnuća dosta malo i dosta oskudno pojavljuje u samom liturgijskom prostoru, iako je jedna od prvih bazilika iz konstantinovskoga vremena bila Anastasis – bazilika groba, ali bazilika Uskrsnuća. Kasnije nema baš puno naznaka o tome da se da se prikazuje Kristovo Uskrsnuće do visoke renesanse. Matthias Grünewald, na granici gotike i renesanse, onda Raffaello pa veliki majstori prikazuju Kristovo Uskrsnuće. Radije su posezali za temom Kristova Uzašašća jer im je to nekako opipljivije. U usporedbi s drugim temama iz Kristova života, Uskrsnuće se u kršćanskoj umjetnosti relativno oskudno prikazuje.

Kroz povijest je bilo i mnogo autora križnih puteva pa se može govoriti i o književnoj umjetnosti koja je u tome pronašla svoju inspiraciju.

Križni put je velika tema, velika tema o čovjeku i o Bogu i svi veliki književnici u tome su se okušavali. Početkom 20. st. Križni put je zaživio i kao pobožnost i kao ‘prepročitavanje’. Poznat nam je Križni put Romana Guardinija, a kasnije, posebice nakon televizijskih prijenosa iz Koloseja, Križni put postaje suvremena pobožnost u kojoj ljudi vrlo rado sudjeluju. I u naše vrijeme je ta pobožnost doživjela vrlo veliki procvat. Postoje i razni križni putevi mladih po našoj Domovini. I sam sam napisao i objavio knjigu ‘Za križem Kristovim’ u kojoj je čak 8 različitih križnih puteva. Jedno vrijeme se pobožnost križnog puta prikazivala dosta patetično i dosta moralistički pa je znala imati i negativan prizvuk. To je jedan od razloga zašto sam se i sam prihvatio pisanja pobožnosti Križnog puta – otklon od moraliziranja, neke vrste didaktike i patetike koja je po mome dubokom uvjerenju povreda Svetog. Zato su i mnogi drugi teolozi prionuli pisanju križnih puteva. Htjeli su dati i svoje viđenje, svoj doživljaj. Svaki novi Križni put daje jednu novu sliku i jednu novu dimenziju. To je poruka u književnom i stvaralačkom, a posebno u duhovnom smislu, da je ta pobožnost ne samo stara, nego vrlo, vrlo suvremena.