Svake godine trag božićnog vremena vidljiv je sve ranije. Već po završetku svetkovine Svih svetih možemo primjetiti okićene borove u trgovačkim centrima i božićne ukrase u izlozima dućana. No treba li tako biti u našim obiteljima i našim domovima? Imaju li takvi običaji smisla? Pročitajte odgovore na ova i druga pitanja na koja je u emisiji "Halo, velečasni?" odgovarao mons. Zlatko Koren, župnik zagrebačke župe sv. Blaža.
Što je to božićni ciklus liturgijske godine?
Božićni ciklus liturgijske godine uključuje vrijeme došašća i božićno vrijeme. Došašće započinje prvom nedjeljom adventa i traje sve do mise polnoćke na badnje veče. Nakon toga počinje božićno vrijeme koje završava blagdanom Krštenja Gospodinova. Taj je blagdan kalendarski pomičan, jer se veže uz prvu nedjelju nakon svetkovine Bogojavljenja.
Kako su nastali božićni običaji?
Sami božićni običaji senzibilizirani su zimskim danima, blizinom i toplinom unatoč velikoj hladnoći. Čovjek je oblikovao mnoge običaje koji su vezani uz određene dane, datume u kalendaru, određene svece ili događaje spasenja. Jedan od prepoznatljivijih katoličkih običaja je kićenja bora, a na naše prostore je došao iz Austrije. Mnogi su župnici nakon Drugoga svjetskog rata znali propovijedati: da ondje gdje su svećenici kroz prozor vidjeli bor u prostoriji neke kuće, znali su da je to katolička kuća – kuća koja slavi Božić. Vidjevši bor, oni su ulazili u te kuće i s obiteljima molili za blagoslov doma, za blagoslov obitelji, za blagoslov ljudi. S vremenom su ljudi drvce okarakterizirali novogodišnjim i folklornim atributima. Kićenje bora na našim prostorima tada poprima drugačiju dimenziju i postaje općekulturnim znakom, a ne isključivo katoličkim.
Jesu li moderni običaji važniji od logike blagdanskog slavlja?
Božić je Isusov rođendan. I kao što nitko od nas ne slavi rođendan dvadesetak dana ranije, tako bi bilo razborito da činimo i s Isusovim rođendanom. Slavimo ga kako je određeno, a ne kako nam zbog turističkih i marketinških planova više odgovara. Sloboda je otvorila vrata popustljivosti u čuvanju tradicije, a stara hrvatska tradicija, koja potpuno slijedi logiku blagdanskog slavlja, kaže da bor s padanjem mraka postaje mjesto okupljanja cijele obitelji na Badnjak.
U seoskim domaćinstvima uz bor se u kuću unosi i slama. Roditelji i djeca, stariji i mladi, zajedno kite bor i pripremaju sve za polnoćku. U kontinentalnom dijelu Hrvatske, svjetlo se u kući nije palilo dok ne odzvoni Anđeosko pozdravljenje. Tada bi uslijedila molitva obitelji kod bora, i sve bi se spremalo za polnoćku. Nakon mise neizostavno je zajedničko blagovanje za stolom. Stoga je i naša preporuka za vjernike i vjerničke obitelji – neka kićenje bora bude na Badnjak. Osim što je to ispravno s obzirom na sadržaj kojega slavimo, i praktično je – bor će duže trajati. Zato što vjernici Badnjak provode u svojim obiteljima, u crkvama se borovi iz praktičnih razloga kite dan-dva ranije. Iako je blagdan Prikazanja Gospodinova zadnji trag božićnog vremena unutar liturgijske godine, Božić slavimo do kraja božićnog vremena – do blagdana Krštenja Gospodinova.