Chagall, rođen kao Židov naslikao je veliku galeriju djela s prikazom raspela, ovo Bijelo raspelo možda je jedna od najpoznatijih. Marc Chagall rođen je u Vitebsku, u današnjoj Bjelorusiji, a ovo djelo naslikao je nedugo nakon Kristalne noći i sustavnog progona Židova u Njemačkoj.

Kao da je umjetnik htio reći da je zlo tu, iako možda ne uvijek vidljivo na prvi pogled.

U središtu djela je raspeti Krist i na prvi pogled ne vidimo užase koji se oko njega događaju i zato ovo djelo zahtjeva dugo promatranje, ali i poznavanje povijesnih činjenica. Pažljivim promatranjem uočava se sva silina zla koja okružuje Raspetog. Kao da je umjetnik htio reći da je zlo tu, iako možda ne uvijek vidljivo na prvi pogled. Zapaljena sinagoga, uništene kuće, vojnici, osvajačke zastave i pohodi, sva tama tmurnog povijesnog razdoblja te osvijetljeni Krist u sredini kao simbol otkupljenja, kao rasvjetljenje tame.

Krist je je smješten u središte kompozicije na križu koji je u formi tau.

S lijeve strane slike vidimo pustošenje židovskih naselja, a s desne strane sinagogu u plamenu, razbacane knjige za molitvu. Ljudi koji bježe pred progonima smješteni su u donji dio slike i kao da nemaju kamo pobjeći. Svaki od njih ide na svoju dok jedan spašava svitak Tore. Žena u bijegu i strahu stišće dijete i nalazi se na samom donjem rubu slike. Krist je je smješten u središte kompozicije na križu koji je u formi tau. Prikazan je kao Židov, nema trnovu krunu nego mu je na glavi povez kakvog nose Židovi, ali ima aureolu, a oko boka mu je talit – plašt kojim se pobožni Židovi pokrivaju u molitvi. U sredini te kompozicije nalaze se ljestve, naslonjene na križ kao putokaz spasenju, ali na njih se nitko ne uspinje. Chagalla su zbog ove slike kritizirali i kršćani i židovi, ponajviše zbog suprotstavljenih židovskih i kršćanskih simbola, ali ostaje činjenica da je njegov alegorijski prikaz zapravo prikaz besmisla progona svih Židova koji su doživjeli patnje prije nastanka ovog djela, a posebno nakon. Povezujući Isusovo mučeništvo s progonstvom Židova i povezujući raspeće sa suvremenim događajima, djelo identificira naciste s Kristovim mučiteljima. Sva bol svijeta odražava se na križu koji sa svojom bjelinom kao da izlazi iz rubova slike.

Chagall je stavio na platno ono što je i sam vidio, sve ono čemu je svjedočio

Bijelo raspeće slika je koja vodi ka promišljanju: Chagall je stavio na platno ono što je i sam vidio, sve ono čemu je svjedočio. Prikazao je neprekidne progone koji su se u njegovo vrijeme događali, prikazao je koliko daleko može ići mržnja i ostavio je svjedočanstvo svojim suvremenicima, ali i budućim generacijama. Promatrajući sliku nakon stotinu godina još uvijek svjedočimo ubojstvima i progonstvima zbog vjere, iako to možda zarobljeni u svojoj slobodi ne primjećujemo koliko bismo trebali. Nakon izbora pape Franje za Petrovog nasljednika internetom se proširila vijest kako je ova slika njegova najdraža, a zapravo je na novinarsko pitanje koja su mu djela iz likovne umjetnosti najdraža, odgovorio: „Od velikih slikara, divim se Caravaggiu. Njegove slike kao da mi se obraćaju. Ali volim i Chagalla i njegovo Bijelo raspeće.“ U analize toga treba li se ili ne treba ova slika sviđati papi Franji, nećemo ulaziti. Na kraju, to ne bi bilo ni primjereno, ali u kontekstu naše emisije i pasionskih djela svjetske povijesti umjetnosti, ovo djelo nikako ne bismo smjeli preskočiti i zato smo vam na njega skrenuli pozornost.