“Pod malim arkadama zagrebačkog Mirogoja, u luneti grobnice obitelji Gmajner nalazi se freska ‘Oplakivanje Krista’ autora Joze Kljakovića nastala 1934. godine. Freska prikazuje klonulo tijelo mrtvoga Krista kojega tri žene, tri Marije omotavaju lanenim platnom te se spremaju položiti ga u grob. Kljaković prikazuje tugu i očaj Blažene Djevice Marije i pobožnih žena koje držeći Kristovo tijelo oplakuju njegovu smrt. Prikazane su u svojevrsnom stjenovitom krajoliku u panorami kojega se vide naznake pejzaža. Iznad njih lebdi mandorla s ucrtanim križem. Boje freske su zagasite, kombinirane sa zlatom aureola svetica i Krista. Ovo je djelo Joze Kljakovića srodno nekim temama koje u to vrijeme radi i na freskama u crkvi svetog Marka zajedno sa svojim prijateljem i kolegom kiparom Ivanom Meštrovićem. Djelo postoji i kao pandan i u uljnoj inačici. Na freski u luneti pod malim arkadama zlatne se aureole svetica ljeskaju na podlozi zemljanih boja privlačeći igru zraka sunca pod tihe svodove arkada. I dok na freski nježna, vitka pojava Krista klonule glave izaziva sućut na uljnoj inačici teme Krist kao da nije mrtav. Kao da sam pomaže sveticama u izvršavanju davno prorokovanog obreda bez glasnih jauka. Kljakovićev kršćanski svjetonazor na ovoj je slici došao do punog izraza svjedočeći o potpunom ovladavanju freskom, odnosno metierom zidnog slikarstva”, istaknula je opisujući fresku Petra Vugrinec.

“Nedugo nakon nastanka ove slike Kljakovićeva će osobna kalvarija prekinuti dug uzlazni period njegova slikarstva, koji je 30-ih godina, kada Kljaković stvara ovu fresku, u samom zenitu. U to vrijeme Kljaković će oslikati brojne površine zidova javnih zgrada, kako u Zagrebu tako i diljem Hrvatske. Najpoznatija njegova djela ipak se nalaze u stolnoj crkvi zagrebačkog Gradeca, u crkvi svetog Marka, koja je izradio od početka 20-ih godina do pred početak Drugog svjetskog rata. Kljaković nam je, baš u crkvi svetog Marka, ostavio sakralni ciklus koji nam i danas svojom aktualnošću govori o tome kako je jedan hrvatski autor uspio u potpunosti, oslanjajući se na tradiciju, revidirati jezik slikarstva sakralne umjetnosti te iznjedriti vlastiti monumentalan i vrlo osoban stil. Ono što ćemo u svim Kljakovićevim freskama zapaziti, a posebno na ovoj koja se nalazi na grobnici obitelji Gmajner, jest sukladnost njegove morfologije s morfologijom Ivana Meštrovića. Monumentalna su to tijela snažnih kontura lica, osobito linije nosa i brade, snažne muskulature. Čak je i Isusovo tijelo prikazano s jednom težinom koju podrazumijeva zapravo skulpturalni pristup. Isto tako je tretiran i okolni pejzaž u jednim oštrim, kvadratičnim, geometrijskim bridovima. Međutim, u suprotnosti s tom oštrinom oblikovanja jest nježnost gestikulacije i sućut i empatija koju osjećamo s likovima na slici. To je i posebna kvaliteta Kljakovićevog sakralnog slikarstva. Ovo je rijetka, ako ne i jedina freska pod arkadama zagrebačkog Mirogoja koja u jeku priprema za događaje koji će uslijediti tijekom Drugog svjetskog rata nagovještava patnje čovječanstva koje će umjetnik i sam na svojoj koži osjetiti. Stoga valja zaustaviti se za vrijeme sunčanog dana i pogledati ovu dragocjenu fresku slikara koji je u Zagrebu ostavio trajni pečat i koji je i sam pokopan na zagrebačkom Mirogoju i čiji se spomenik također nalazi u arkadama, koji je potekao s hrvatskog juga, iz malenog mjesta Vranjic kraj Solina i koji će te boje Mediterana trajno čuvati u svojem slikarstvu pa tako i na ovoj feski”, zaključila je Vugrinec.