Kao što se i Kalvarija gradi u ambijentu, tako je i Kuzma Kovačić taj odnos figura i Krista fantastično smjestio u ambijent i postoji taj dijalog s prostorom, koji je postao posvećen, ističe povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić.

Kada sam bio u Rami Šćit doživio sam jednu svetost tla, kao da se ta jeruzalemska ‘Posljednja večera’ prenijela istinski u taj prostor, kazao je.

Kuzma Kovačić je uspio u jednom realističnom pristupu, ali ne jedne dosadne realističnosti koja bi odražavala samo vještinu, već ima jednu divnu rukopisnost njegovog načina, slobode odnosa tjelesnoga, draperije, međusobnog dijaloga likova, što je posebno zanimljivo, odnosa likova međusobno, tim snažnim unutarnjim prostorom je stvorena svetost ambijenta.

Uopće ta ideja da se ‘Posljednja večera’ opredmeti u ambijentu i u ovako jednoj reprezentativnoj formi, ta monumentalnost ipak se nikada nije nametnula dojmu intimnosti i prisnosti i vjerske povezanosti, zaključio je Stanko Špoljarić.

Riječ je o umjetniku koji živi vjeru i kada radi djela sakralne tematike, nije to zadatak, nego potpuno predanje i ulaženje u temu koja je, zapravo, neiscrpna.