Đakovačka katedrala završena je u relativno kratkom razdoblju od samo 16 godina, između 1866.  – 1882.  godine, što je velika sreća, jer je biskup Strossmayer imao  priliku na njoj u potpunosti realizirati sve svoje nazore prema umjetnosti. Ona je dakle pravo djelo “totalne umjetnosti” – “gesamtkunstwerk” kako to kažu u povijesti umjetnosti onodobnih umjetničkih nazora historicizma i 19. stoljeća. Sačuvana je perfektno, međutim, u njoj, zanimljivo je, ne susrećemo jedan motiv ili jedan element opreme koji je gotovo obvezan u sakralnome katoličkom prostoru, odnosno, nismo ga susretali u izvornom obliku kako je izgledala đakovačka katedrala, a to je križni put.

U 19. stoljeću, u vrijeme kada je đakovačka katedrala građena i opremana, u nju nije postavljen križni put.

Današnji križni put nastao je u šezdesetim godinama 20. stoljeća nakon što je đakovačka katedrala bila oštećena u jednome potresu 1964. godine. Nakon što se pristupilo njezinoj obnovi i ponovnom uređenju, to je djelo poznatoga hrvatskog skulptura Luje Lozice. To je dosta izvanredni primjer modernističke sakralne skulpture u širim razmjerima hrvatske umjetnosti. Međutim, u 19. stoljeću, u vrijeme kada je đakovačka katedrala građena i opremana, u nju nije postavljen križni put. Zašto? Zato što je biskup Strossmayer htio da se sa scenama iz križnog puta ukrase portali, odnosno lunete portala, ulazi đakovačke katedrale. Budući da u onovremenoj hrvatskoj skulpturi, pa čak i u srednjojeuropskoj skulpturi nije pronašao majstora koji bi u potpunosti bio dorastao njegovim zahtjevima, odnosno koji nije u cijelosti odgovarao njegovim nazorima o umjetnosti, od toga koncepta je naposljetku morao odustati.

Dvije su scene koje se veže uz križni put, doduše, izvedene. Izvedena su dva reljefa hrvatskoga skulptora Ivana Rendića Isus pred Pilatom i Veronikin rubac koje, međutim, Strossmayer nije cijenio obzirom na stilski pristup koji je Rendić primijenio. Naime, od svojih je umjetnika biskup Strossmayer zahtijevao da se oni nastavljaju na renesansne majstore, a kako je Rendić bio stasao u atmosferi realizma u umjetnosti, on je zapravo taj stilski pristup preuzeo u svoje stvaralaštvo i zbog toga je oba ova reljefa koje je Rendić radio za katedralu smatrao stilski neodgovarajućim, pregrubim, prerealističnim. A on je htio nešto što puno više govori o, recimo to tako, “idealnoj kršćanskoj ljepoti”. I zbog toga je te reljefe iz križnog puta postavio na slabo vidljiva mjesta na ulaze u bočne kapele, odnosno u, zapravo, pobočne prostore teransepta gdje se nalaze oltari svetih Ćirila i Metoda i svetoga Ivana Nepomuka koje malo tko i vidi kad dolazi u đakovačku katedralu.

Propovjedaonica je inače pravo malo remek-djelo historicizma, stvarno jedna umjetnina koja može funkcionirati i sama za sebe.

Scene iz muke, mučeništva Kristova nalazimo međutim u skulpturi đakovačke katedrale u njezinom unutrašnjosti, na drugim dijelovima opreme. Nalazimo tako na prvom mjestu na propovjedaonici.  Propovjedaonica je inače pravo malo remek-djelo historicizma, stvarno jedna umjetnina koja može funkcionirati i sama za sebe. Izvedena je u zadnjim godinama rada na opremanju katedrale 1881./82. godine, po projektima bečkog arhitekta Friedricha Schmitdta koji je projektirao gotovo svu unutrašnju opremu katedrale. No, reljefe na njoj radio je domaći majstor Vatroslav Donegani, Riječanin inače porijeklom, koji je najveći dio svoga opusa ostvario u Đakovu pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera. Vatroslav Donegani je prikazao tako neke ključne momente života Krista i Bogorodice na propovjedaonici, isto tako i crkvene oce i među tim scenama nalazimo i Raspeće Kristovo.

Vrlo jasno, vrlo čisto, opet vrlo čitko kako bi svatko, bio vjernik ili nevjernik, razumio sadržaj same skulpture. Danas bismo možda rekli da je taj Doneganijev reljef previše konzervativan, previše statičan, previše uklopljen u uobičajene sheme koje postoje u  sakralnoj umjetnosti, u sakralnoj skulpturi na prvom mjestu. Međutim, takav je stilski pristup zapravo odgovarao Strossmayeru. On je od svojih skulptura htio upravo to. Dakle, da kompozicija bude što jasnija, da bude što manje likova kako bi bila što čitljivija svima onima koji skulpturu gledaju. Skulptura prikazuje Raspetoga Krista s Bogorodicom i sv. Ivanom u jednome gotovo zrakopraznom prostoru. Riječ je o jednom vrlo plitkom reljefu pravokutnog tlocrta koji doista može razumjeti svatko.

Uz reljef na propovjedaonici još se jedan element opreme đakovački katedrale, odnosno umjetnina koju možemo naći na njoj, referira na  mučeništvo Kristovo, a to je veliki prikaz Raspeća na glavnome pročelju katedrale.

Riječ je o zadnjoj umjetnini koja je izvedena za katedralu za Strossmayerovog života, a završena je tek 1892. godine, jer naprosto, bilo je potrošeno iznimno mnogo i novca i energije od strane samoga biskupa i nakon posvete katedrale 1882. dugo vremena se ništa dalje nije radilo za ovu građevinu. Dakle, tek 10 godina nakon završetka, to drugo Raspeće koje je bilo izvedeno za katedralu, bilo je postavljeno na nju. Isto je tako riječ o djelu jednoga od slikara koji je radio u unutrašnjosti katedrale Ludovika Seitza, a to je Raspeće izvedeno u jednoj vrlo specifičnoj tehnici koja se vrlo rijetko javlja u hrvatskoj umjetnosti toga vremena – u majolici. Znači Ludoviko Seitz je napravio projekte na osnovu kojih je tvrtka za proizvodnju majolike iz Rima Tvornica Adriana Ferraresija izvela majoličke pločice koje su onda aplicirane na pročelje đakovačke katedrale. Nažalost,  ta je kompozicija jako oštećena u požaru 1930-ih godina i danas zapravo nije cjelovita, odnosno bočne strane koje prikazuju na sv. Petra jer katedrala je naravno posvećena svetom Petru i Bogorodici, danas su dosta oštećene.