Brojni se kršćani pitaju kako spojiti vjeru i konkretnu društvenu praksu na onom mjestu u društvu gdje žive i djeluju. Da vjera ne bude nešto što je pridržano samo za crkveni krug i nedjeljnu euharistiju, nego da se utjelovi u svakodnevni život. Socijalni nauk Crkve progovara o toj temi.

Papa Franjo, tako, u socijalnom dokumentu „Radost Evanđelja“ postavlja pitanje: „Tko bi se usudio zatvoriti u crkvu i ušutkati poruku svetog Franje Asiškog i Terezije iz Kalkute? Oni sami to nikada ne bi prihvatili.“ (EG 183). Tim pitanjem Papa nas poziva na promišljanje o inspiraciji koja daje snagu za kršćansko djelovanje ili drugim riječima na izvore socijalnog nauka Crkve. Temeljni izvor socijalnog nauka Crkve je Božja objava koja je sadržana u Svetom Pismu. Ona obuhvaća kako teološku dimenziju, koja daje smjernice za odnos s Bogom, tako i antropološku dimenziju koja daje smjernice kako se odnositi prema čovjeku, bližnjemu. Ako čitamo bilo koji socijalni dokument Crkve od enciklike „Rerum novarum“ do „Laudato si’“, možemo uočiti upravo konstantno pozivanje na Sveto Pismo. 

Papa Benedikt XVI. precizira koja bi to bila inspiracija koja daje snagu za kršćansko djelovanje na temelju Svetog Pisma kada kaže da se svaka odgovornost i zalaganje, o kojima govori socijalni nauk Crkve, nadahnjuje na ljubavi u kojoj je, kao što je Isus naučavao, sav Zakon (Mt 22, 36 – 40). Ljubav oživotvoruje tri razine odnosa. Prvi je osobni odnos s Bogom. Drugi je osobni odnos s bližnjima, članovima obitelji i manjih grupa (mikrorazina). Treći je ljubav kao načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa (makrorazina). Papa Benedikt XVI. ističe da je upravo ljubav najizvrsniji put socijalnog nauka Crkve (CiV 2). „Ljubiti nekoga znači htjeti njegovo dobro te se i sam oko toga djelatno založiti“ (CiV 7). Izvor te ljubavi koja inspirira i daje snagu za kršćansko djelovanje je u Bogu. Stoga postoji izravna korelacija između odnosa s Bogom i odnosa prema bližnjima kako to naglašava prva Ivanova poslanica: „Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.“ (1 Iv 4,20). Sveti Franjo i sveta Majka Terezija, ali i brojni drugi znani i neznani primjeri životom svjedoče o nerazdvojivoj povezanosti između vjere, ljubavi prema Bogu te kršćanskog djelovanja, ljubavi prema bližnjemu. Na tom tragu papa Franjo ističe da „ono što činimo za druge ima transcendentnu dimenziju. Božja nas riječ uči da se u bratu trajno produljuje utjelovljenje za svakoga od nas (usp. Mt 25,40) . “ (EG 179). Zato je osoba i dostojanstvo ljudske osobe temeljno načelo socijalnog nauka Crkve jer „čovjek je put Crkve“ (Redemptor hominis 14, Laborem exercens 1), a time i svakog vjernika, naglašava sveti Ivan Pavao II. 

Za povezivanje vjere i konkretne društvene prakse, prema socijalnom nauku Crkve, nije potrebno poznavanje velikih društvenih teorija, dovoljno je krenuti od konkretnog odnosa prema čovjeku na svakodnevnoj razini, to jest odnosa koji je inspiriran ljubavlju koja se djelatno zalaže za dobro čovjeka (mikrorazina) i društva (makrorazina). Življeno evanđelje nam tako, prema papi Franji, „pruža priliku živjeti na jednoj višoj razini“ (EG 10). Prema Paulu Claudelu, a na tragu svetog Franje: „govori o Kristu kada te se pita. Ali živi tako da te se o Kristu pita“. Ljubav koja inspirira kršćansko djelovanje može i u prisutnosti i u konkretnom djelovanju kršćana postati načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa na makrorazini, kako ističe papa Benedikt XVI. Stoga socijalni nauk Crkve prožima govor o stvaranju „civilizacije ljubavi“, „socijalne ljubavi“, za koju papa Franjo u enciklici „Laudato si’“ kaže da je ključ istinskog razvoja (LS 231), ne kao neke apstrakcije, nedostižnog stanja, nego prirodnog stanja svakog čovjeka stvorenog na sliku Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 8). 

Marijana Kompes

Marijana Kompes je docentica socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, Austrija. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Na Institutu za socijalnu etiku Sveučilišta u Beču radila je kao asistentica i zastupnica predstojnice Instituta.