U Domoljubnim minutama 26. veljače slušali smo o dolasku Taktičke grupe 7. gardijske brigade u zadarsko zaleđe s ciljem da ovlada selom Drače kraj Suhovara. Nakon nekoliko dana izviđanja terena te priprema za napad, na današnji dan, 3. ožujka 1993. godine, pokrenut je napad na Drače.
U noći s 2. na 3. ožujka, pod zaštitom mraka, pripadnici 7. gardijske brigade krenuli su u podilaženje sela Drače kako bi do jutra zauzeli povoljne polazne pozicije za daljnje borbeno djelovanje. Ipak, zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta, kiše i hladnoće te nepoznavanja terena i slabe vidljivosti napad je ubrzo zaustavljen pa je grupa vraćena na početne položaje. Nakon reorganizacije, konsolidacije i usklađivanja snaga opet se krenulo u podilaženje sela, ovog puta s novom taktikom napada iz dva pravca i dvije napadne grupe. Oko 8 sati došlo je do susreta s pripadnicima Srpske vojske Krajine i tada započinju bliske borbe na području sela Drače i Stošije Glave.
Jak otpor srpskih postrojbi i nepovoljan taktički položaj, prisilili su hrvatske snage na prekid napada i povlačenje koje je bilo iznimno teško. Tijekom dana minobacačka potpora iz Suhovara pokušavala je prekomjernim djelovanjem pomoći suborcima koji su se povlačili uslijed čega je došlo do velike tragedije. Zbog eksplozije mine u minobacaču 120mm život je izgubilo petero pripadnika 7. gardijske brigade – Ivan Kovačević, Josip Pavličević, Mladen Poturiček, Darko Tomić i Marijan Zebec, dok ih je četvero ranjeno.
O tragediji je u knjizi Tomislava Šulja i Vladimira Brnardića „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ progovorio preživjeli član bitnice Krasnodar Kišur:
„Usred akcije su nama dovezli teške kineske mine od 22 kile, a mi smo imali minobacače za ispaljivanje granata od 17 kila. Situacija je bila takva da dečki koji su bili naprijed, znači pješadija kojoj smo mi davali podršku, onda se našla u nepovoljnoj situaciji u odnosu na neprijatelja. Tražili su što jaču topničku podršku. I minobacačima smo djelovali, ono, prema njihovim zahtjevima. Prek motorole se orilo: „Daj bombona, daj bombona! Daj pomozi!“ Došle su te teške kineske mine, na sanducima je pisalo na kineskom, nitko od nas kineski nije znao. A dečki su tražili pomoć. (…) Mine nisu bile montirane, nego se na njih moralo montirati upaljače i sve ono. To još više ti vremena i posla oduzima, tak da ne moreš pucati kak Bog zapovijeda. I tak, došli smo tu, drugi plotun smo ispucali. Zapovjednik je, pokojni Kovačević Ivan, on je rekao ‘Zastoj je.’ Pregledali smo sva tri minobacača, našli smo da je zastoj u trećem. (…) Svi smo dobro znali postupak kakav treba biti kad dođe takav zastoj; povlačimo se u zaklon, iza grudobrana, na potez se mina opaljuje. A kam buš se tam okrenul? Nit su grudobrani bili, ništa (op. a. prema zapovjedi, usred akcije bitnica je premještena na izmještenu lokaciju koja nije bila utvrđena). Pokojni Kovačević okrenuo je kao da motor pali. Prvi put je nogom fulal, drugi put kad je stisnuo – samo buktinja, plamen. To je zadnje. Znam, on je bio ko u vatrenoj kugli i on mi je postao. Crna sjena mi je samo ostala.“
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.