Diego Velasquez španjolski je slikar rođen u Sevilji i jedna od najvećih ličnosti baroknog španjolskog, ali i europskog slikarstva 17. stoljeća, naročito u portretnom slikarstvu. U svojim je djelima spajao blistavi venecijanski kolorizam i domaću realističku tradiciju španjolske umjetnosti isprva slikavši realistične žanr scene i biblijske prizore u kojima se prepoznaje Caravaggiov utjecaj, najviše, naravno, u naglašenoj upotrebi svjetla koje u snažnim mlazovima pada na sliku i daje likovima osobitu plastičnost.

Raspeće je jedna od najvažnijih i najprikazivanijih kršćanskih tema u umjetnosti.

Velasquez je stigao u Pariz i postao dvorskim slikarom Filipa IV. U ranoj fazi slikao je tamnim bojama portrete u duhu španjolske slikarske tradicije, a na preporuku Rubensa, s kojim je bio prijatelj, bio je poslan u Italiju gdje je studirao i kopirao djela talijanskih slikara, osobito Tiziana, Veronesea i Tintoretta.

Raspeće je jedna od najvažnijih i najprikazivanijih kršćanskih tema u umjetnosti. Možemo ju pratiti još od vremena ranog kršćanstva kada su ti prizori uglavnom bili simbolični, nije se prikazivao Kristov lik već je Krista simboliziralo janje. Nešto kasnije se na križu počeo javljati medaljon s Kristovom glavom, a nakon 6. stoljeća s Kristovim tijelom. Tada, u tim ranim stoljećima Krist na križu stoji u stavu oranta, znači u molitvenom stavu. On nije pribijen čavlima i prikazan je gotovo potpuno nag. On je ustvari živ. Ima otvorene oči i vodoravno položene ruke i takav tip Krista popularan je sve do romanike. To je živi Krist koji je pobijedio smrt, a ponekad ga se čak prikazuje i s pravom vladarskom krunom na glavi. Tek u 13. stoljeću tu će krunu zamijeniti patnička trnova kruna, a uskoro će s tim razdobljem humanizma i renesanse i Krist postati smrtan. On zatvara oči, spušta glavu na desno rame, ruke su mu savinute u laktovima, a noge u boku. Na tim prizorima raspeća noge su se i ranije preklapale, međutim bile su pričvršćene samo jednim čavlom, a u kasom srednjem vijeku muka se još više naglašava grčevitim, izlomljenim linijama tijela i bolnim, krvavim ranama. Renesansa se pak vraća klasičnim idealima ljepote ljudskog tijela, a barok će, o kojem mi govorimo u ovom primjeru, unijeti dodatnu patetiku i dramatiku.

To je prikaz samo Krista na križu u prirodnoj veličini i ništa nam ne može odvući pažnju s njegova lika.

Velasquezova najveća religijska slika upravo je Cristo crucificado – Raspeti Krist. Pripada srednjem periodu njegova stvaralaštva i nastala je upravo u vrijeme njegova povratka iz Italije. Ovo djelo iznimne originalnosti prikazuje Krista na križu netom nakon smrti, samog, na neutralnoj tamnoj pozadini koja je očišćena od svake priče i dramatike, bez ikakvih narativnih scena. To je prikaz samo Krista na križu u prirodnoj veličini i ništa nam ne može odvući pažnju s njegova lika. Slikar ogoljuje prizor, ekstrahira sve suvišne detalje i naraciju i koncentriran je samo na ono što je bitno, a to je patnja i smrt. Na slici nema ostalih sudionika koji su stoljećima prije prikazivani na scenama raspeća, ni Bogorodice, Ivana, razbojnika, Marije Magdalene ili vojnika.

Kristov je lik u isto vrijeme i uzvišen i spokojan i otmjen

Anatomija Kristova blijedoga tijela je savršena jer je Velasquez za vrijeme boravka u Italiji naslikao kopirajući majstore mnoge studije golih tijela i njih je kasnije često koristio kao predloške za velike kompozicije. Svi ćemo se složiti da je to tijelo savršeno izvedeno, a Kristov je lik u isto vrijeme i uzvišen i spokojan i otmjen. Velasquez se, iako je uveo mnoge druge elemente čisteći taj prostor, oslonio na neke stare uzore slikarstva 17. stoljeća. Možemo ga usporediti sa suvremenikom Franciscom de Zurbaranom i njegovim Raspećem koje je nastalo nekoliko godina prije ovog djela.

Spasiteljevo beživotno tijelo u jednom položaju kontraposta, koji daje tu opuštenost, s četiri je čavla pribijeno na križ, noge su mu skupljene i oslonjene na jednom malenom, drvenom potpornju, glava mu je klonula na prsima, a busen kose prikriva mu dio lica. Upravo kontrapostom, dakle tim stavom u kojem težina tijela počiva na desnoj nozi dok je lijeva opuštena, a glava je okrenuta u stranu, kretnje su uravnotežene, odnosno u ovom slučaju to nisu kretnje nego stav, ali on ne djeluje ukočeno. Njegova perizoma je malena tako da je gotovo čitavo tijelo otkriveno, a iznad glave mu je samo lagano i diskretno naznačena aureola.