Solidarnost kao pojam ima svoje etimološko izvorište u latinskom pridjevu solidus što znači čvrst, postojan, pouzdan, i glagolu solidare u značenju učvrstiti, čvrsto spojiti. Iako je riječ o pojmu koji je skovan u moderni, njegovi povijesni korijeni sežu sve do rimskog doba gdje je postojao pravni koncept – obligatio in solidum –  što znači obvezu da svaki član zajednice (najčešće obitelji) pomogne zajednici u slučaju upadanja u dugove i obratno. U antičkoj se pak Grčkoj radilo o idealu prijateljstva među građanima. No, pojasnila je dr. Kompes tu se uvijek radilo o odnosima, pomaganju s bliskima i ravnopravnima dok kršćanstvo donosi novost u smislu biblijskog etosa bratstva i sestrinstva, koji preuzima i socijalni nauk Crkve, gdje se promovira solidarnosti među nejednakima. O tome vrlo snažno govori prispodoba o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37) u kojoj se ljubav i solidarnost protežu i na neprijatelje. Na novozavjetnim temeljima kršćanstvo stoga kroz povijest prakticira dijakoniju, ljubav prema bližnjemu, koja se institucionalizira u caritasu i solidarnosti s potrebitima. 

Moderno oblikovanje pojam solidarnosti događa se u 19. stoljeću. Naime, nakon Francuske revolucije „bratstvo“ kao poznata parola Francuske revolucije (sloboda-jednakost-bratstvo) zamjenjuje se pojmom solidarnost te u 19. stoljeću ulazi u politički jezik i u jezik socijalnih i radničkih pokreta. Solidarnost također ulazi i u sociologiju kao terminus techicus a posebno ga rabe Émile Durkheim i August Comte koji, između ostalog, ističu kako je solidarnost cement koji spaja i drži društvo zajedno. 

Pojam solidarnosti postaje osobito aktualan 80-tih godina 20. stoljeća kada snažni poljski radnički sindikat uzima upravo ime Solidarnost (Solidarność) te započinje solidarnu borbu za radnička prava i ujedno prosvjedujući protiv tadašnjih vladajućih komunističkih struktura. Danas, u kontekstu globalizacije i ekonomskog liberalizma, solidarnost poprima iznimno važno značenje u vidu međunarodne, međugeneracijske i ekološke solidarnosti. Solidarnost čini također jedan od normativnih temelja Europske unije prema Ugovori iz Maastrichta i Lisabonskom ugovoru.

Govoreći o kršćanskoj motivaciji solidarnosti dr. Kompes je istaknula da ona ima svoj temelj u Božjoj solidarnosti o kojoj nam na mnogo mjesta svjedoči Sveto Pismo. Vrhunac je u osobi Isusa Krista gdje se Bog po utjelovljenju na najizvrsniji način solidarizirao s čovjekom. I dok u Starom Zavjetu Bog oslobađa Izraelce iz egipatskog ropstva u Novome Zavjetu po Isusu oslobađa sve ljude od ropstva grijeha. Taj Božji primjer je poticaj i nama na solidariziranje s bližnjima. Solidarnost je stoga za kršćanina dio identiteta. Ona je načelo biti kršćanskoga života kako ju je formulirao Oswald von Nell-Breuning koja određuje cijelu strukturu ljudskog društva i time nosi društvo, kao što i stupovi i potpornji nose zgradu gotičke katedrale ili čelična struktura moderne nebodere. 

Potom se dr. Kompes osvrnula na definiciju solidarnosti kako ju je fomulirao papa Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis gdje je istaknuo kako solidarnost „nije osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.“ Solidarnost dakle nije samo puki nestalan osjećaj nego ulazi u prostor čovjekove volje a time i odlučnosti ili neodlučnosti za solidarnu praksu. Ta odlučnost je čvrsta (solidus) i postojana, dakle podrazumijeva trajnost a ne povremenost. Papa uvodi i važan etički pojam odgovornosti gdje smo kao pojedinci odgovorni ne samo za sebe nego i za svoju zajednicu i obrnuto kao zajednica smo odgovorni za pojedince koji su u potrebi. 

Dr. Kompes je ukazala i na važnu društvenu, odnosno strukturalnu dimenziju solidarnosti. Podsjetila je kako socijalni nauk Crkve još od 19. stoljeća snažno ističe da su osim milosrđa potrebne i promjene struktura. Strukture su naime opterećene grijehom pojedinaca koji prerasta u grijeh struktura o čemu je osobito govorio papa Ivan Pavao II. Osobni grijesi se povezuju i stvaraju strukture grijeha čije su žrtve ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Papa posebno naglašava dvije komponente koje doprinose stvaranju i učvršćivanju struktura grijeha: pohlepa za dobitkom i žeđ za vlašću. A te strukture se mogu pobijediti jedino, ističe Papa, dijametralno oprečnim stavom: zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu »izgubimo sebe« radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, te da »mu služimo«, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi.

Stoga je istaknula dr. Kompes kako pape u svojim socijalnim dokumentima često pozivaju na promjenu mentaliteta, na obraćenje. Spomenula je homiliju pape Franje iz 2015. godine u kapelici u Domu sv. Marte kad je rekao da se trebamo boriti protiv mentaliteta „svi tako rade zašto ne bih i ja“. Papa ističe kako solidarnost predstavlja mnogo više od nekog povremenog čina darežljivosti te je stoga potrebno stvaranje novog mentaliteta koji razmišlja u terminima zajedništva i prioriteta života svih nad prisvajanjem dobara nekolicine. O toj promjeni mentaliteta govorili su i prethodnici pape Franje u smislu obraćenja prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. Papa Franjo posebno ističe kako smo danas robovi individualističkog, ravnodušnog, egoističkog mentaliteta te upozorava na globalizaciju ravnodušnosti jer ne želimo vidjeti patnju mnogih. 

U završnom dijelu emisije dr. Kompes je podsjetila na neka važna istraživanja o percepciji solidarnosti u našem društvu. Od 2002. do 2005. godine prof. dr. sc. Stjepan Baloban vodio je projekt Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom »Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu«, koji je realiziran u interdisciplinarnoj suradnji teologa i znanstvenika drugih znanstvenih disciplina. Taj je projekt iznjedrio vrlo vrijednu teorijsku bazu za buduća empirijska istraživanja postojeće prakse. Novija komparativna empirijska istraživanja solidarnosti na temelju tri vala Europske studije vrednota (1999., 2008. i 2017.) pokazuju da je i dalje ostala visoka socijalna distanca prema na primjer narkomanima i alkoholičarima, a da je najniža je prema ljudima druge rase i Židovima. Uočeno je da se trend desolidarizacije u hrvatskome društvu, koji je registriran 2008. godine, ne nastavlja 2017. godine ali se još uvijek ne može govoriti o velikom porastu solidarnosti. 

Indikativan je rezultat da upravo ispitanici s nižim obrazovanjem te nižim primanjima više smatraju da Crkva daje adekvatne odgovore na socijalna pitanja dok oni višeg obrazovanja te viših primanja u većem postotku smatraju da Crkva ne daje adekvatne odgovore na socijalna pitanja. Premda povjerenje u Crkvu u Hrvatskoj pada vidljiv je blaži porast ispitanika koji 2017. godine smatraju da Crkva daje adekvatne odgovore na socijalne probleme.

Na kraju je dr. Kompes posebno istaknula važnost obitelji kao privilegiranog mjesta odgoja za solidarnost. 

Iduća emisija je na programu 31. ožujka 2020.