Ljubav prema orguljama javila se već u osnovnoj školi, svjedoči Lesar prisjećajući se jednog odlaska sa svojim djedom na misu u župu u Razkrižju (Slovenija), koja je od Štrigove udaljena tek nekoliko kilometara. “Ondje se jednom prilikom našao orguljaš i svećenik maestro Marijan Potočnik, virtuoz na orguljama koji je svirao na misi povodom blagdana sv. Ivana Krstitelja. S obzirom da je moj djed tamo bio poznat kao pjevač u zboru i kao solist, poveo me na kor kako bih upoznao maestra. Penjući se po stubištu kora, začuo se zvuk orgulja u grandioznom plenu koji me nije ostavio nimalo ravnodušnim. Već tada sam se s velikim zanimanjem pitao što se sve krije u toj ogromnoj kutiji”, svjedoči Lesar.

Foto: Leon Lesar

Prava prilika da se bolje upozna s orguljama bila je pri upoznavanju njemačkog graditelja Wolfganga Juliusa Brauna. “Pričao sam mu kako sam zainteresiran za rad na orguljama, a on me vrlo spontano pitao: ‘Koliko vremena imate još danas? Možete li poći vidjeti našu radionicu?’ I tu je započela moja priča s orguljama. Drugi dan sam bio već na poslu. Prvo sam bio naučnik i radnik, a kako su godine prolazile, usavršavao sam se na mnogim projektima u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj kako bih stekao sve kompetencije građe i restauracije”, rekao je Lesar.

Nakon desetogodišnjeg iskustva u tom poslu, Lesar je odlučio osnovati svoju radionicu u Nedeljancu pokraj Varaždina. Godinu dana kasnije prijavio je polaganje majstorskog ispita u Hrvatskoj obrtničkoj komori. “Tu me uvelike poduprla Varaždinska biskupija naručivši gradnju orguljskog pozitiva. Taj orguljski pozitiv koji se danas nalazi u svećeničkom domu, bio mi je ujedno i majstorski rad. Tako sam u prosincu prošle godine položio majstorski ispit za graditelja orgulja”, ističe.

Lesar također ističe da u Hrvatskoj postoji tek nekolicina majstora i graditelja orgulja s obzirom na veličinu naše zemlje, ali i nepostojanje vlastite tradicije gradnje orgulja. “Orgulje u Hrvatskoj su pretežno djela austrijskih i njemačkih graditelja na sjeveru i talijanskih u primorju. U povijesti orguljarstva spominje se vrlo mali broj hrvatskih graditelja orgulja”, kaže mladi restaurator i graditelj.

“Otkako su biskupije u Hrvatskoj počele uvoditi svoje povjerenike za orgulje, nadamo se svi da će se stanje orgulja, pogotovo povijesnih instrumenata promijeniti na bolje”, svjedoči.

Foto: Leon Lesar

Lesar je ispričao i kako izgleda njegov radni dan. “Moji radni dani se ponekad razlikuju s obzirom da radim u radionici i na terenu. U radionici posao zahtijeva raznolike radnje, od strojne i ručne obrade drva, obnove dijelova do intonacije. Na terenu je stvar malo drugačija. Tu se traži jasan plan i organiziranost. Pogotovo kada ste od svoje radionice udaljeni po nekoliko stotina kilometara.”

“Za graditelja i restauratora orgulja je vrlo važno, osim preciznih vještina obrade drva i metala imati i dobro razvijen sluh i barem neke osnove glazbene naobrazbe”, ističe Lesar dodajući kako je situacija u Hrvatskoj teža jer ne postoji škola za graditelje orgulja pa su orguljari znanje i vještine usvajali samo od svojih majstora.

Leon Lesar je pohađao glazbenu školu u Varaždinu, svirao je klavir, a kasnije je pohađao i satove orgulja. Danas je najmlađi hrvatski graditelj i restaurator orgulja koji svoj posao radi s ljubavlju koja se javila još u osnovnoj školi.

Foto: Leon Lesar