Svaki pojedinac unutar društva teži ostvarenju osobne sreće i zadovoljstva te postignuću zadanoga cilja;  jednom riječju, on teži prema svom osobnom dobru. Da bi postigao taj osobni cilj i ostvario, prema subjektivnim mjerilima, svoje osobno dobro koje je najbolje prepoznatljivo u zadovoljstvu i osjećaju potpune ispunjenosti, čovjek ne smije iz vida ispustiti glavnu svrhu društvene zajednice, a to je opće dobro zbog kojeg postoji politička zajednica. Prema II. vatikanskom saboru opće dobro uključuje „sveukupnost onih uvjeta društvenog života pomoću kojih pojedinci, obitelj i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje savršenstvo.“ (GS, br. 74). Time se želi jasno ukazati da ono ne uključuje samo ekonomska, materijalna dobra – kao što su primjerice proizvodi industrija, prateća infrastruktura i slično, koji imaju cijenu – nego sve postojeće ljudske i kulturne vrednote bez kojih čovjek ne može postići savršenstvo na koje ga je Bog pozvao, odnosno postići i dostići razvoj u svoj svojoj cjelovitosti. Nastojanja pojedinaca, obitelji i skupina koja proizlaze iz njihovih pojedinačnih potreba, želja i interesa tvore uzroke i izvore općeg dobra. Iz ovoga proizlazi da se opće dobro može ostvariti samo ako se sva snaga i vještine ulože u društvenu suradnju. Pri tome svakako treba voditi računa o skladu između surađivanja s drugima i osobnih želja i interesa. 

Život pojedinca koji je lišen iskustva međusobnog darivanja i osobnoga dobra vodi u ispraznost.

No, što uistinu znači zauzimati se za opće dobro? Opće dobro tiče se svih nas i, kao što i sama riječ kaže, pripada svima nama. Ono postoji ponajprije radi onih koji pripadaju određenoj društvenoj zajednici i koji unutar zajednice mogu stvarno i učinkovito dostići i postići svoje dobro. Zauzimati se za opće dobro znači, s jedne strane, brinuti se za institucije koje oblikuju sam društveni suživot, a s druge strane i omogućavanje da se njima slobodno služimo. Papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da htjeti opće dobro i za njega se zalagati odgovara zahtjevima pravednosti i ljubavi. (CV, br. 7) Jer, gdje je društvo ondje je i pravednost, a ako je zajedničko dobro prožeto ljubavlju onda ono dobiva na svojoj vrijednosti. Ljubiti svoga bližnjega znači htjeti njegovo dobro i to ono koje odgovara njegovim stvarnim potrebama. Željeti dobro drugome uključuje i činjenicu darivanja sebe samoga drugome kao osobi ili drugim osobama te u konačnici i Bogu. Život pojedinca koji je lišen iskustva međusobnog darivanja i osobnoga dobra vodi u ispraznost, a društvo koje u svojim strukturama i organizacijama otežava darivanje i međuljudsku solidarnost s ciljem postizanja općega dobra i blagostanja nalazi se u opasnosti od pojave otuđenosti.

Opće dobro ipak nije samo sebi svrhom. Iako je ono najviše društveno načelo, jer svekoliko društveno djelovanje svoja moralna usmjerenja dobiva upravo u njemu, opće dobro u svojoj društvenoj svrhovitosti ipak služi samo kao pomoć pojedincu i skupinama u društvu u ispunjenju njihovih vlastitih zadaća i ciljeva. Iz toga slijedi da dobro pojedinca i skupina te opće dobro stoje u međusobnu odnosu, pri čemu se, s jedne strane, opće dobro izdiže nad čovjekom, a dobro čovjeka, pojedinca, s druge strane, nadilazi samo društvo. Uz to što stvara preduvjete za što kvalitetnije ispunjenje životnih zadaćâ i svrhâ pojedinog čovjeka, ono ispunjava još jedan cilj koji se prepoznaje u stvaranju preduvjeta za miran, zajednički suživot. Upravo će promišljanje o ozračju miru biti tema sljedeće emisije. 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.